27. travnja 2012.

Osvrt na problem projektiranja u zoni zaštite pod jurisdikcijom Konzervatorskog odjela u Splitu na primjeru projekta “Contarini”

contarini0
Contarini natječajni rad

contarini1
Contarini nakon „suradnje s Konzervatorskim odjelom”

Dvije su teme, naizgled odvojene, vezane uz problematiku izgradnje na prostoru omeđenom Hrvojem ulicom, usjekom pruge i pazarom - projekt “Contarini”. Prva - važnija, dotiče se nepoštivanja propisane zakonske procedure Zakona o prostornom urenenju i gradnji -mijenjanje uvijeta iz dobivene Lokacijske dozvole prilikom izrade Glavnog projekta. Naime, na uvjete definirane u Lokacijskoj dozvoli, potpuno proizvoljnim tumačenjem ovlasti, Konzervatorski odjel u Splitu od 2011. godine zahtjeva promjene u materijalima, otvorima, pročeljima, krovištu, gabaritma, dakle svim onim elementima koji su definirani Lokacijskom dozvolom. Sve je navedeno vidljivo i najpovršnijim uvidom u projektnu dokumentaciju - izmjene koje je projekt pretrpio na zahtjev Konzervatorskog odjela čine ga neprepoznatljivim u usporedbi s projektom za koji je dobivena Lokacijska dozvola.

Možda je važno podsjetiti se procedure koja je vodila do Lokacijske dozvole. Za predmetnu lokaciju izrađen je i odobren Konzervatorski elaborat, raspisan je i proveden pravovaljani natječaj, prvonagraneno je rješenje Studia UP te je nastavljen rad na izradi dokumentacije za Lokacijsku dozvolu. Tijekom čitavog procesa u njemu su sudjelovali stručnjaci kvalificirani za obavljanje svog posla i svaka je dionica rađena u suradnji s Konzervatorskim odjelom u Splitu te odobrena od istog. Kao rezultat takvog rada je i dobivena Lokacijska dozvola.
Međutim, dolazi do promjene uvjeta bez ikakvog razloga jer se u prostoru oko lokacije gradnje predmetnog sklopa nisu dogodile baš nikakve promjene, a pogotovo ne ikakve koje bi opravdale promjenu uvjeta (možda je samo poneki prodavač bofl robe nad usjekom pruge promijenio svoj asortiman).

Time Konzervatorski odjel čini neshvatljivu (ali i materijalno/po javno dobro nezamislivo neodgovornu) stvar - proizvoljno mijenja uvijete, prisiljava projektante i investitora (pod nazivom „suradnja s Konzervatorskim odjelom”) na takve izmjene koje prema Zakonu o prostornom uređenju i gradnji moraju voditi samo do jednog - odbijanja Potvrde glavnog projekta jer nije u skladu s uvijetima iz Lokacijske dozvole. Napominjem da se radi o upravnom aktu (akt sa zakonskim ovlastima) koji obvezuje sve sudionike u procesu izrade projektne dokumentacije koja slijedi nakon Lokacijske dozvole. A da se ne govori o tome da Konzervatorski odjel tim svojim postupkom negira stručnost svih onih koji su ranije sudjelovali u procesu kojim je ishodovana Lokacijska dozvola: izrađivače Konzervatorskog elaborata; ocjenjivački sud koji je odabrao nagrađeni rad, ali i sam Konzervatorski odjel koji je odobrio taj elaborat, natječajni program, kao i Lokacijsku dozvolu. Nitko ne osporava nadležnost Konzervatorskog odjela, ali njegova je zadaća da prilikom davanja suglasnosti na glavni projekt zapravo potvrdi da je u tom projektu sve u skladu s konzervatorskim uvjetima sadržanim u Lokacijskoj dozvoli (koju je ovaj isti Odjel i odobrio).

Ishodište ovih problema nalazi se u razlozima koji se tiču druge teme, koja predstavlja i općenit problem kod interveniranja u prostorima za koja se traži suglasnost (odobrenje) Konzervatorskog odjela u Splitu, pa tako i u gore navedenom slučaju. Na ovom mjestu, potrebno se podsjetiti da je splitska povijesna jezgra upisana na Listu svjetske kulturne baštine pod tri kriterija, a prvi od njih je:

(ii) to exhibit an important interchange of human values, over a span of time
or within a cultural area of the world, on developments in architecture or
technology, monumental arts, town-planning or landscape design;

Iz gornjeg je teksta razvidno da je jedan od razloga upisa, ne samo Dioklecijanova palača, već cjelovitost prostora u kojem je svako vrijeme ostavilo svoj trag i dalo svoj doprinos. Neupitna je povijesna vrijednost izvanredno sačuvane antičke arhitekture Dioklecijanove palače izgrađene početkom 4. stoljeća sa svim kasnijim intervencijama. Svako od povijesnih stilskih razdoblja ostavilo je na prostoru gradske jezgre svoje, i danas vidljive, ostatke. Stanovnici su kroz povijest, Palaču i grad smješten unutar njenih zidova, prilagođavali svojim potrebama, transformirajući je. Tako stvorena cjelina privlači pažnju uspješnim preklapanjem slojeva i suživotom različitih sadržaja, prilagodljiva je i promjenljiva, uvijek živa. Svako je vrijeme ostavilo svoj prepoznatljivi trag pa tako mora i ovo sadašnje. A u posljednje vrijeme, svjedoci smo nekih gradnji unutar zone “A” za koje bi svatko pomislio da pripadaju nekom nedefiniranom stilu i vremenu 19. ili ranog 20. stoljeća (primjer još nedovršene zgrade u Ban Mladenovoj ulici br. 3 i 5).:

3
2012.

Za usporediti sa :

4
1965.

Očito se inzistira, slično kao što se traži za projekt Contarini, na tome da se “…moraju koristiti tradicionalni materijali, konstrukcije i detalji, oblikovani tradicionalnim tehnikama…” Ovdje se svatko, tko se imalo bavi poviješću i teorijom arhitekture, mora zapitati koje bi to bile tradicionalne tehnike, materijali, konstrukcije, detalji proizašli iz prostora povijesne jezgre Splita. Jezgra je prostor u kojem, u izvanrednom skladu, su-žive predromaničke kućice uže od 2 metra, barokne palače koje zauzimaju velike površine, antički mauzolej nad čijim se ulazom uzdiže romanički zvonik. Svaki taj povijesni period ima svoj arhitektonski vokabular, i da, većinom su to objekti kamenih pročelja, ali toliko različitih tehnika zidanja i klesanja da su neusporedive, u teksturi, mjerilu, koloritu. Svaka ozbiljnija analiza interveniranja u povijesni prostor vodi do zaključka da je nemoguće propisivanjem da je “…pročelje novogradnje potrebno oblikovati u kamenu slaganim u horizontalne redove, sa tradicionalnom klesarskom obradom (”na puntu mlata”, “na martelinu”). Nadalje da je krovne plohe potrebno pokriti kupom kanalicom (izvedba horizontalnih i zelenih krovova nije dopuštena), a zatvore je potrebno izraditi kao drvenu stolariju sa prikladnim okovom (izvedba vodlilica na pročeljima nije dopuštena)…” ostvariti kvalitetno uklapanje u kontekst. A ponajmanje, arhitekturu koja neće ugroziti vrijedne ostatke Dioklecijanove palače.

Dogoditi će se upravo suprotno - bezlična, unificirana arhitektura, gdje se elementi koji pripadaju manjoj stambenoj arhitekturi, nekritički primjenjuju na objekte posve drugačijeg karaktera, a još važnije, gabarita, oduzeti će se kvaliteta prostoru i time negativno djelovati na percepciju povijesnih ostataka. Baš se inzistiranjem na “kvazi” tradicijskoj gradnji negativno djeluje na “…prezentaciju Dioklecijanove palače…” I konačno, jedno se pitanje nameće samo po sebi - da je prije više stotina godina u Splitu postojala konzervatorska služba koji bi djelovala poput današnje, da li bi uopće postojala vrhunska arhitektura romanike, gotike, renesanse….; bi li Split bio ono što je danas - izvanredan sklop suživota svih povijesnih razdoblja i arhitektonskih stilova koji ga čini nepresušnim vrelom inspiracije generacijama arhitekata? Naše vrijeme mora ostaviti svoj trag, s izričajem koji jasno (i iskreno) pripada današnjem trenutku jer se samo tako štiti ono što i jest temeljna vrijednost ovog grada - trajna mijena.
Kao što, po senzibilnom i studioznom pristupu kontekstu, Pritzkerom nagrađeni arhitekt Peter Zumthor veli u svojoj knjizi Misliti arhitekturu: “Svakim novim arhitektonskim djelom zahvaća se u određenu historijsku situaciju. Za kvalitetu tog zahvata je odlučujuće uspijeva li to novo opskrbiti svojstvima koja stupaju u smisleni odnos napetosti s onim što je tu već bilo. Jer da bi novo moglo naći svoje mjesto najprije nas mora potaknuti da iznova vidimo ono postojeće.”

Mr. sci. Snježana Perojević, d.i.a.

Komentari - 8

www.redappledating.com

With havin so much content and articles do you ever run into any issues of plagorism or copyright violation?
My site has a lot of exclusive content I’ve either
created myself or outsourced but it seems a lot of it is popping it up all over the internet
without my authorization. Do you know any methods to help stop
content from being stolen? I’d definitely appreciate
it.

Marin Grubić

dao sam si za pravo da ovo postane i moje mišljenje :

‘Mi staru jezgru Rijeke, Splita, Bostona ili bilo kojeg drugog grada ne možemo konzervirati točno onakvom kako ona jest. To se radi samo u onim slučajevima kad su to brilijantne arhitektonske realizacije, kao što su to primjerice Venecija ili Dubrovnik, gdje je taj faksimil conditio sine wua non da se niti jedna arhitektonska misao ne izgubi..
Jer, ako želimo unijeti novu snagu u stare jezgre, onda se nešto u dizajnu tih jezgri ipak mora dogoditi, a to što se događa u okviru tog dizajna, ne može ne biti suvremeno.. A priori se ne može odbaciti mogućnost interploranja novog objekta uz jedan stari ako se ne ostvari njihov prostorni dijalog. Taj dijalog može biti promašen, ali a priori ne smije biti osuđivan..
… Prije nekoliko dana raspravljao sam o jezgrama svjetkih gradova u Rimu i postavio sam tezu: onog časa kad mi jezgru grada nazovemo historijskom jezgrom,ona je osuđena na propast. Moramo jezgre prestati zvati historijskim- one su gradske jezgre ! Ako lokaliziramo te jezgre na nešto što je historijsko i dozvolimo ovdje samo posvećenim ljudima da mogu nešto raditi, mi smo stanjili potencijal ! A ništa se ne može stvoriti ako taj potencijal ne širimo i ako ga ne nađemo u mlađim, darovitijim i maštovitijim ljudima, s novom snagom izraza. Jedino se tako može izvrštiti selekcija.

Neven Šegvić

Mladen Matošević

Svima onima koji prate zbivanja u Hrvatskoj zadnjih 20-ak godina jasno je da prečesto imamo na djelu surovi i bezobzirni napad privatnih interesa na javno dobro. Ljudi koji bi javno dobro trebali štititi se u dosta slučajeva pokažu sa svim ljudskim manama, slabi i potkupljivi. Normalna je reakcija da su ljudi postali sumnjicavi na svaki veci građevinski zahvat a konzervatorski zavod onda želi igrati na sigurno i izbjeći rizik koji bi nosio posve drugačiji i kontraverzni projekat. Ja sumnjam da bi danas prošla Splitska Banka na Peristilu u ovom obliku. Manja je politicka kontrola, veća međunarodna eksponiranost stare jezgre, a i ljudi će danas reći ako im se nešto ne sviđa bez straha da će ih netko nazvati “glupim i neukim vlajima”.

Ja ovdje ne mislim donositi sud o “ljepoti”. Ljepota je subjektivna i neku građevinu se može smatrati lijepom ako se sviđa većini ljudi a ne grupici umjetničkih kritičara. S obzirom da je ukus većene ljudi konzervativan, svaki sudar stilova je u početku nepopularan. Nekad to ljudi donekle prihvate (kao staklenu piramidu u Louvreu) a nekada je zgrada omrznuta kao prst u oko dok je ne sruše. A kakva je šansa da bi se srušila stambena zgrada u staroj jezgri i tko bi smogao novac za odštetu stanarima? Ni za sto godina…

Vedran Jukic

Inace dobar tekst kojem nakon citanja jednostano osjecam potrebu, ne nesto dodati, nego izraziti svoj osobni osjecaj kao gradjanin, arhitekt, ali i covjek koji je zivio i radio u drugimi stranim sredinama, strucno i volonterski, sto bi se reklo iz duse. Ovjde ima jos barem jedna stavka na koju se nije osvrnulo, a to je moment grada Splita odnosno gradjanina Splita kojem se cesto namecu novi prostori i u kojima on obitava, zivi, s njima bi se trebao posvecivati… Ne zaboravimo svaki prostor radjen je za covjeka u nekoj konacnici i trebao bi ne samo vizuelno. Estetski, volumenski, odnosima razlicitih paramatara pridonijeti uzivanju tog prostora i vezivanjem s tim prostorom. Samo spomenimo pitanje Rive, gdje je bez ulazenja u arhitektonsko urbanisticko rjesenje, materijale, rasvjetu novog, postojeceg, kao neke od momenata rjesenja, dovedena svijest gradjana na novi nivo. Koliko god mi to arhitekti zeljeli ili ne zeljeli prihvatiti, danas nasa stvarnost ukazuje da “obican” gradjanin ima malo vise pojma o svemu nego ikada prije, a ne zaboravimo i slijedeci moment na koji se gornji tekst ne osvrce, a to je da su od uvijek majstori i arhitekti iz vremena prije nas radili s nekakvom drugacijom racunicom, te da je iz toga proizaslo ono sto vizualiziramo i dozivljavamo danas. Ako se prisjetimo, na ono sto iz referentnih izvora mozemo izvuci, kako se radila/gradila planirala jedna zgrada… od tehnika pripreme materijala, projektiranja, izvedbe, majstora i odnosa s investitorom bio to javni, institucionalni, religiozni ili privatni objekt… Mozda bi se moglo reci i cak pretpostaviti, jer to ne mozemo sigurno znati, da se radilo, „umetalo“ s dusom i simbolikom. Primjer odnosa Sv. Duje i Splitske katedrale, primjer Segviceve zgrade na Peristilu, primjer Gurgura Ninskog i Dioklecijanove palace… kao samo neki od primjera… za normalnog covjeka u tom odnosu postoji mjerilo, a ako se projektira i gradi iz tog razloga rezultati su kako su navedeni, prepoznatljivi. Pitanje je s druge strane je li projekt „Contarini“ za danas i upravo u ovom prostoru, posebno zbog velicine zahvata, posebno prometne regulacije, odnosa zasticene Dioklecijanove palace s novim i postojecim, osobno zakljucujem da se ipak radilo na drugacijoj osnovi, necu reci bez duze i srca, jer svatko ima drugaciji senzibilitet. Mozemo pretpostaviti da je projekt primjerice zadovoljio sve programske i ine uvjete, ali postavimo si pitanje jeli odgovorio na pitanje “mjesta”. “karaktera”, odnosa i osjecaja prostora nacin na koji to cine gornje navedeni primjeri, odnosa novo i staro, postojece, ugledno i neugledno, prepoznato od strucne javnosti i obicnog gradjanina… Tema u svakom slucaju za razmisljanje. Protokol na koji se gospodja Mr. sci. Snježana Perojević, d.i.a. osvrnula koji je doveo projekt u pitanje je jedno vazno pitanje, ali smatram da ukoliko se posloze ovi drugi elementi da onda sve ostalo ide lakse. Cini se da je u zacetku ovaj projekt imao drugih problema koji su rezultirali „nekakvom opozicijom“. Konacno da zakljucim, u datom prostoru kojim cesto i sam osobno prodjem razmisljam, koliko je bilo potrebno rusiti odredjene djelove i prilagodjavati novom, ukoliko se, vezimo se na gornji tekst gospodje Mr. sci. Snježana Perojević, d.i.a. zeljelo “uklapati” novi kompleks iz naseg vremena i ostaviti nas danasnji otisak zadiruci u slojevitost ovog prostora. Kao jedan od povijesnih slojeva grada Splita “postojeci prostor Contarini” cini se bio je ocijenjen dovoljno nevazan da se nebi krenulo u guljenje tih slojeva do momenta ili granice koje je nekom drugom interesu, stavu ili otisku vremena bilo na putu. Ako se radilo o nestrucnim procjenama s bilo koje strane smatram da se o tome ne treba „u rukavicama“. Mozda bi valjalo tih par momenata za dublje razmisliti o tome kako pristupiti svakom slicnom prostoru u gradu Splitu. Moj zakljucak je SLOZNO. Vedran Jukic, dipl.ing.arh.

OBJAVITI U "SLOBODNOJ DALMACIJI"

PREDLAŽEM VAM DA NAZOVETE NOVINARA SANDIJA VIDULIĆA I DA KOMPLETAN TEKST SA FOTOGRAFIJAMA POKUŠATE OBJAVITI U SLOBODNOJ DALMACIJI.

Upišite vaš komentar

bot