31. kolovoza 2012.

PROFESORICA ZA BOLJI SVIJET

sverko1.jpg

Malo je nastavnika koji ostave traga na vaše obrazovanje. Malo je predavanja, razgovora i konzultacija kojih se sjetite u mnogim situacijama, koje su došle od nekoga tko nesebično prenosi svoje znanje - koje su došle od Učitelja. Profesorica Ivana Šverko upravo je bila to, Učiteljica. Ne samo kao jedna od osnivačica splitske škole arhitekture, već i kao profesorica koja nam je predavala na gotovo svim godinama. Teme kojima nas je učila su bile raznolike: od osnova tipologije i forme do povijesti grada, od planiranja do dizajna. I svako je predavanje s jednakim žarom održavala, vjerojatno poučena iskustvom izlaganja nezainteresiranim srednjoškolcima. Nakon njenih predavanja na pitanje „Ima li kakvih komentara?” nikad nije nastajao tajac, već bi se razvila rasprava ponekad i u vrlo neočekivanom smjeru. Njena predavanja su nam bila direktna veza sa svijetom. Onim u kojem je studirala, onim koji je sad, i onim koji bi kao arhitekti trebali stvarati.

„Na prvoj vas godini učim čitati arhitekturu, na drugoj pisati, na trećoj raspravljati, a na četvrtoj svađati se!” - tako je opisala svoju ulogu u našem obrazovanju. I zaista, kao brucoše nas je učila osnovama struke uvodeći nas u materiju kroz najjednostavnije primjere i raspličući najkompleksnije kuće, pristupajući i jednima i drugima jednako brižno. Učila nas je čitati i razmišljati o arhitekturi secirajući knjige rečenicu po rečenicu. Tražila je od nas da sami pišemo, analiziramo i dajemo mišljenja; i na koncu tražila je da raspravljamo s njom. Natjerala bi nas da sjednemo u krug oko nje i nerijetko nas provocirala svojim izjavama samo kako bi natjerala umorne oči da se odvoje od ekrana s presjecima i razmišljanja o maketama, prezentacijama ili rokovima i makar na sat vremena se fokusiraju na rukavicu Rei Kawakubo, knjigu Kamila Tončića ili njene fotografije s nekog putovanja.

Profesorica Šverko zaista nas je dočekala kao brucoše i ispratila kao inženjere. Slušajući naše prezentacije od prostora za slobodno vrijeme  do obrane diplomskog rada uvijek je bila onaj glas koji nas je branio nalazeći nešto pozitivno u projektu. Znala nas je sve po imenu, koje projekte radimo, ocjene koje smo dobili, mentore koje smo odabrali. Uvijek je imala trenutak za razgovor na hodniku i  otvorena vrata kabineta za konzultacije. Čak i u odmaklim razdobljima bolesti jednakim je žarom u očima pristupala svim svojim obvezama i svakoj prilici za razgovor. Zbog tog žara nismo ni pomislili da neće pobijediti. Zbog tog žara nam se njen odlazak učinio tako naglim.

Odlazak profesorice Ivane Šverko nenadoknadiv je gubitak za našu školu. Kako za studente tako i za profesore. Ostavila je iza sebe rad kojeg će teško nastaviti i uzor novim generacijama nastavnika kojeg će teško dostići: ozbiljnost profesorice i jednostavnost učiteljice. Ipak, iza nje ostaju generacije studenata koje je odgojila. Nas koji ćemo pokušati sredinu u kojoj živimo učiniti boljim mjestom za život. Učenici koje je preobrazila u odrasle ljude su njen najveći zalog koji je ostavila društvu.

U ime svih učenika: Zbogom i Hvala.

Frane Dumandžić

Komentari - 0

Upišite vaš komentar

bot