27. svibnja 2014.

Intervju s Aljošom Deklevom

Povodom niza predavanja ‘Suvremena arhitektura- inženjerski pristup; europski majstori detalja u Hrvatskoj’ koji su slovenski arhitekti održali u DAS-u 9. svibnja 2014., razgovarali smo s Aljošom Deklevom, članom etabliranog arhitektonskog ureda dekleva gregorič arhitekti.

Aljoša Dekleva i Tina Gregorič ured su osnovali 2003. godine u Ljubljani. Oboje su diplomirali na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani te nastavili školovanje na Architectural Association u Londonu, gdje 2002. magistriraju. U Londonu su osnovali internacionalnu arhitekturnu mrežu RAMTV. Njihov magistarski rad o prilagodbi stanogradnje širokim masama Negotiate my boundary! objavljuje First AA Publications u Londonu te Birkhauser u Baselu. Kao predavači i kritičari surađuju na fakultetima u Londonu, Grazu, Ljubljani, Veneciji, Berlinu, Napulju i Meksiku. Međunarodnu pažnju prvi put privlače kućom XXS u Ljubljani za koju dobivaju nagrade ‘Luigi Cosenza’ i WALLPAPER*. Njihova reciklažna tvornica OTPAD ušla je u uži izbor za nagradu ‘Mies van der Rohe’ za 2009. godinu, a osvojila je nagradu ‘International Architecture Awards’ i Plečnikovu medalju u Sloveniji.  Kuća na litici na otoku Maui 2012. osvaja drugo mjesto na ‘AIT Award’ u kategoriji ‘Luxury Living, a studio je, među brojnim nagradama, osvojio i drugo mjesto na ‘21 for 21 WAN AWARDS 2012.- Highly Commended Entries’.

Aljoša Dekleva
Aljoša Dekleva /fotografija: Jelena Katavić

Biste li mogli usporediti princip studiranja na ljubljanskom Fakultetu za arhitekturu i na londonskom AA-u?

Na oba fakulteta bitan je odnos profesora/majstora i studenta. Na ljubljanskom fakultetu postoje takozvani seminari kod jednog profesora od kojeg se može puno naučiti. Ja sam imao sreću da sam još mogao učiti od profesora koji su učili od Edvarda Ravnikara ili radili s njim. Također sam imao sreću da sam prve dvije godine učio od profesora Stanka Kristla i kasnije od Vojteha Ravnikara, što je ostavilo veliki utjecaj ne samo na mene nego i na čitavu generaciju. Kod nekih drugih generacija tako jak utjecaj je izostao. Danas je malo interesantnije vrijeme na ljubljanskom fakultetu jer se vraćaju neki mladi ljudi koji mogu snažno konceptualno potkrijepiti nastavu.

Vrlo važna stvar u tim seminarima je vertikalna organizacija studija koja omogućuje kontakt između generacija. Mislim da je izuzetno bitno iskustvo kada kao student prve godine možeš vidjeti što radi netko tko upravo diplomira i da taj netko može vidjeti tvoj rad. U tom smislu AA je slično organiziran: njihov sistem ne funkcionira sasvim vertikalno, već grupira zajedno studente druge i treće godine u takozvani Intermediate School, te studente četvrte godine i diplome u Diploma School.

Interesantna razlika između te dvije škole je da u Ljubljani nakon odrađenog semestra izložiš seminarski projekt, vratiš se kući, popiješ čašu vina i ćao. Na AA-u, na kraju semestra uvijek postoji završna obrana na kojoj sudjeluju vanjski kritičari, od Zahe Hadid do Madelon Vriesendorp i drugih koji poslušaju tvoju prezentaciju i daju kritički feedback, a ti trebaš argumentirano braniti vlastiti projekt. Najbitnija je bila sredina semestra, kad smo imali međuprezentacije projekata na kojima su kao kritičari sudjelovali vanjski i ostali fakultetski profesori. Taj feedback je esencijalan, što je tada ljubljanskom fakultetu manjkalo. Danas se to prakticira i u Ljubljani, ali vrlo neformalno.

Zanimljiv je i odnos dodiplomskog i postdiplomskog studija; dodiplomski studij koncipiran je tako da studenti većinu rada odrađuju individualno, dok postdiplomski funkcionira na premisi da arhitektura nastaje u dijalogu s više ljudi, tako da smo magisterij radili u timu od pet članova. Arhitektura nastaje u timu i multidisciplinarna je.

KSEVT_TOMAŽ GREGORIČ
KSEVT, Vitanje, Slovenija /fotografija: Tomaž Gregorič

Kako je funkcionirala suradnja četiri biroa s kojima ste radili na projektu KSEVT-a (Kulturni centar europskih svemirskih tehnologija) u Vitanju? Na koji ste način komunicirali, kako ste uspjeli doći do zajedničkih postavki, složiti se da zgrada mora biti kružna? Po čemu je taj projekt kontekstualan?

Trebao bih objasniti kako je to sve počelo. Dragan Živadinov, promotor i pokretač projekta ne samo zgrade nego i cjelokupnog fenomena Hermana Potočnika Noordunga, pronašao je lokaciju u Vitanju, osigurao sredstva iz fondova EU i ministarstva. Sljedeći korak je bio odabir arhitekata; angažirao je četiri biroa i dao nam opciju da surađujemo ili organiziramo interni natječaj. Često sudjelujemo na natječajima pa nam je taj model rada već poznat, tako da smo se odlučili na suradnju. Svjesno smo tome pristupili uz rizik, bez znanja o konačnom ishodu. Ideje su se razvijale na principu radionice. Nakon diskusije, svatko se vraćao u svoj biro i razvijao ideju, nakon čega bi uslijedila nova zajednička radionica. Nakon definiranog idejnog projekta, uslijedila je tehnička razrada oko koje smo se podijelili; netko je razrađivao projekt za dobivanje građevinske dozvole, a netko je crtao izvedbeni projekt.

Bez jake polazišne točke, kružne forme oko koje smo se jednoglasno složili, dinamika rada bila bi vjerojatno potpuno drugačija. Krug nije proizašao iz konteksta Vitanja kao naselja, nego iz važnosti rada i ličnosti Hermana Potočnika Noordunga, koji je u svojoj knjizi uz tekstove nacrtao i nekoliko veoma interesantnih dijagrama koji su sami po sebi arhitektonska djela. Pogrešno je misliti da je kontekst u arhitekturi isključivo formalan. Jedan od nivoa kontekstualnosti je i socijalni značaj. Na otvorenju centra novinari su pitanjima provocirali stanovnike Vitanja ukazujući na neobičnost objekta u ruralnoj sredini, no apsolutno svi ljudi koji su bili intervjuirani su se identificirali s kućom. To je taj moment socijalne integracije: centar je njihov kulturni dom u kojem se odvijaju i druge aktivnosti. U podrumu su smještene sanitarije i garderoba za nogometaše s obližnjeg terena, prostore centra koriste lokalna društva, glazbenici i škole…

Noordung
Herman Potočnik Noordung- The Problem of Space Travel, 1929.

Je li postojala strategija približavanja cjelokupnog projekta stanovnicima Vitanja i imate li općenito razrađenu strategiju odnosa s korisnicima?

To je kompleksno pitanje o kojem bi se moglo održati posebno predavanje. Mi kao arhitekti u ovom slučaju nismo imali strategiju. Nismo je ni trebali imati jer je Dragan Živadinov godinama prije početka konkretnog arhitektonskog projekta sve pripremao u suradnji i uz pomoć lokalnih aktera, razgovarao s gradonačelnikom i svim važnim osobama Vitanja, organizirao platforme za javnost. Živadinov i Miha Turšič su nekoliko godina ranije uredili memorijalnu sobu za Hermana Potočnika Noordunga koja je bila svojevrsna fizička najava budućeg centra iako se tada još nije znalo da će se centar izgraditi. Oni su u Vitanje stavili nekakav implant, to je bila ta klica.

Interesantno je pitanje integracije socijalnih aspekata u arhitekturu. Mislim da u suštini arhitektura kao takva ne postoji bez korisnika, kao što ni knjiga ne postoji bez čitatelja. Vodim seriju radionica sa studentima na kojima pokušavamo shvatiti kako korisnik može biti informativan design tool za neku arhitektonsku intervenciju. Postoje različite metode, pogotovo u doba parametricizma, koje mogu biti design tool za razvijanje arhitekture, ali smatram da su korisnikove specifične potrebe, odnosno parametri koje generira korisnik, osnovni i važan poticaj.

KSEVT_ADRIANA ALEKSIĆ
KSEVT, Vitanje, Slovenija /fotografija: Adriana Aleksić

Ovo predavanje bilo je fokusirano na ulogu detalja u arhitekturi. U kojoj fazi projektiranja pokušavate uključiti razmišljanje o detalju, o konkretnoj izvedbi, i mislite li da je u formalnom obrazovanju važnost detalja zanemarena?

Kad se kao mlad čovjek počneš baviti arhitekturom, sve zamišljaš u bijeloj boji. To je možda loš dio nasljeđa modernizma. U formalnom obrazovanju sama materijalnost i detalj su zanemareni, barem je tako bilo devedesetih godina u Ljubljani. Kad shvatiš da je arhitektura materijalna, odmah kreneš razmišljati o potpuno drugom kontekstu. Mi već na početku razmišljamo o materijalima, ne o detalju u smislu forme detalja, nego o materijalu kao suštini detalja. Zato sam i predavanju dao naslov ‘Detail implies materiality & materiality implies detail’.

HOUSE MAUI
Kuća na litici, Maui, Hawaii, SAD /fotografija: Cristobal Palma

Imate li problema s investitorima i izvođačima kad iznađete neko novo rješenje koje nije tipično za sredinu u kojoj radite ili ustaljenu praksu?

                Prva stvar je da uvijek pokušavamo shvatiti koje je za to mjesto i kontekst građevinsko iskustvo te kako se stvari rade. Nakon toga pokušavamo napraviti nekakvu nadgradnju ili eksperiment u smislu preispitivanja uobičajenog. Na primjer, za kuću na Havajima, posjetili smo lokaciju ne samo zbog analize i pregleda lokacije, nego i kako bismo napravili kompletnu analizu metoda gradnje kuća na Havajima, dostupnih materijala i ponude lokalnih građevinskih tvrtki. Smatramo to dijelom konteksta. Još jednom, kontekst nije samo formalan, nego je i sve ostalo. Nakon toga smo za finalno pokrivanje kosog krova upotrijebili tehnologiju i materijal koji se obično upotrebljava za terase. Slično smo, na primjer, napravili žbuku iz kombinacije pijeska s plaže, koraljnog pijeska i vapnenog pijeska. Na taj način žbuka materijalno i kromatski kontekstualizira kuću u ambijent otoka.

Također, arhitektura se ne radi na papiru, nego na gradilištu. Kad si mladi arhitekt sve te stvari percipiraš kao probleme, no to su samo novi uvjeti i novi konteksti u procesu izvođenja arhitekture. Svaku promjenu koja se dogodi prilikom gradnje projekta pokušavamo preokrenuti na način da rješenje problema bude nešto što će poboljšati naš projekt. Mislim da je taj moment vrlo interesantan i značajan za konačnu realizaciju projekta.

HOUSE MAUI_CRISTOBAL PALMA
Kuća na litici, Maui, Hawaii, SAD /fotografija: Cristobal Palma

Koliko Vam je važna tradicija ljubljanskog fakulteta i akademsko nasljeđe te tradicionalna slovenska arhitektura?

Mislim da sve što osoba radi, vidi i konzumira kroz život ima utjecaja na nju kao osobu. Ako ta osoba postane arhitekt, ono što radi odražava ono što je konzumirao kroz život. Ne mislim samo na edukaciju, nego i na odgoj, sredinu u kojoj si odrastao itd. Sve se to nekako akumulira i manifestira u daljnjem radu. Arhitektura kao proces kontinuiteta je nešto u što stvarno vjerujem.

Ljubljanska škola i kontekst moderne Ljubljane (tu mislim na 60-e i 70-e godine) nije unificirani modernizam, već je prilagođen lokalnom kontekstu. Isti odnos moderne arhitekture s lokalnim kontekstom dobivate prolazeći i kroz Zagreb, Osijek, Skoplje… U tom smislu, kontekst moderne arhitekture generacije naših modernista-funkcionalista koji je nastao na Plečnikovoj arhitekturi utjecao je na naš rad.

Slično je moje intimno iskustvo vezano za priču arhitektonskog kontinuiteta. Moj otac Marko Dekleva je 70-ih u Sežani inicirao Grupu Kras. Tako sam kao dijete i tinejdžer često uživao u društvu ostalih članova Grupe Kras, Vojteha Ravnikara, Matjaža Acota Garzzarolija i Egona Vatovca koji su, pored arhitekture, znali uživati život kakav se tada pružao u zapadnoj Sloveniji, često vezan za Trst.

Možete li nam reći kako je položaj Slovenije u EU utjecao na vašu praksu i kako se općenito snalazite u krizi s obzirom na opadajuće gospodarstvo i situaciju kakva jest?

Moja generacija imala je sreću jer smo na početku samostalnog rada bili u državi koja je prolazila kroz proces tranzicije i privatizacije. Mnogi veliki arhitektonski kolektivi su propali, što je otvorilo prilike mladim ljudima koji su dolazili s fakulteta. Prva kuća koju smo gradili, kad sam imao ured s druga dva partnera prije odlaska u London, bila je poslovna zgrada od 1500m² iz koje se može puno toga naučiti.

Danas nema takve mogućnosti za mlade ljude. Sve je nekako etablirano i zatvoreno. EU nije donijela velike promjene u načinu na koji se arhitektura radi u Sloveniji. Inozemno tržište jednako je zatvoreno i teško kao prije. Na današnjim otvorenim natječajima u Sloveniji sudjeluju i inozemni arhitekti, no najčešće ne pobjeđuju.

Mladi, ambiciozni arhitekti, a još više i dizajneri, koji danas tek stupaju na scenu imaju drugi model manifestacije vlastitih ambicija. To se vidi na primjeru platforme Kickstarter, gdje postoji takozvani ’slovenski fenomen’. Vlasnici Kickstartera ne mogu shvatiti kako iz tako male populacije dolazi puno dizajn projekata koji su uspjeli. Mislim da se dogodio prijelaz od klasičnog građevinarstva koje zahtjeva puno novca na alternativne stvari koje se mogu realizirati brzo preko sistema crowdfundinga. Još interesantnije bit će vidjeti kako i kada će taj sistem prijeći natrag na arhitekturu i građevinarstvo.

XXS_MATEVŽ PATERNOSTER
XXS House, Ljubljana, Slovenija /fotografija: Matevž Paternoster

Kako vidite budućnost gradnje i ulogu arhitekta; koja je glavna odgovornost arhitekta danas i u vremenu koje dolazi?

Arhitekt ima puno odgovornosti. Jedna od njih je i javni prostor. U ljubljanskom Muzeju za arhitekturu upravo je održana konferencija koja propituje postoji li još uopće javni prostor. Govorilo se o Amsterdamu u kojem javni prostor kao takav i javni entitet više ne postoji. Sve je komercijalizirano. Ima i dobrih stvari unutar komercijalizacije, stvorio se ‘I amsterdam’ brend.

Također, jako mi se svidjelo današnje predavanje Aleša Vrhoveca, koji problematizira postojanje fonda od 330 000 individualnih kuća u Sloveniji koje su građene za obitelji za narednih 200 godina. Sada u njima živi jedna ili dvije osobe po kući. Kako taj kapital reciklirati i pretvoriti u nešto što će biti budućnost arhitekture?

Mislim da je vrlo bitan i odnos prema korisniku, u smislu individuuma, ali i u smislu društva. U današnjem sistemu arhitekata-zvijezda to se donekle izbrisalo. Vrlo je lako shvatiti bazičnu korist Bilbao efekta i financijske dobiti investitora i gradova, ali treba razumjeti da to nema veze s korisnicima. Korisnik je ipak netko tko upotrebljava arhitekturu, iz nje uči, na nju vrši utjecaj od kojeg se arhitektura kroz vrijeme mijenja te se takva vraća korisniku na ponovnu konzumaciju. I taj proces teče dalje u beskonačnom ciklusu.

Razgovarali: Anita Karaman, Filip Kobzinek

Komentari - 1

stevo

odlićan intervju i odlićno predavanje

Upišite vaš komentar

bot