29. rujna 2008.

Blamaža površne i napuhane teze Aarona Betskog

glavna

28.09.2008

Piše: Idis Turato

Posljednjih desetak godina sve velike arhitektonske manifestacije i arhitektonska bijenala od Rotterdama, preko Venecije ukazivala su na globalnu krizu arhitekture i grada. Ovogodišnji Venecijanski bijenale potvrđuje ovu već prihvaćenu i potvrđenu tezu, ali rječito govori da su za tu sveopću nemoć uvelike krivi upravo neki arhitekti.

Aaron Betsky, nonšalantni direktor ovogodišnje Mostre, i sadašnji direktor Cincinnati Art Museuma, a donedavno glavni lider holandskog Netherlands Architecture Institute (NAI) iz  Rotterdama, samo je jedan u nizu direktora Venecijanskog bijenala u posljednjih 8 godina, koji u svojoj svakodnevnoj praksi nisu direktno posvećeni građenju u arhitekturi već se bave kritikom, uređuju časopise ili su pak kustosi, direktori galerija i umjetničko -arhitektonskih institucija koje se bave izlaganjem, kritikom, trendovima u arhitekturi, ali se sa druge strane posredno i vrlo utjecajno bave sudbinama pojedinih arhitekata. Iako je početak Venecijanskog bijenala s kraja 70-ih i početka 80-ih usko vezan za velikane Talijanske arhitekture od Vittoria Gregottia, preko legendarne Strade Novissime Paola Portoghesia, plutajućeg paviljona Teatra dell mondo Alda Rossia koji je više puta bio i direktor Biennalea, nakon Massimiliana Fuksasa, posljednjeg direktora Biennalea iz 2000. godine - stvari se u Giardinima temeljito mijenjaju. Poput iskustva i prakse kuratora i direktora likovnih  bijenala, gdje isti igraju važniju ulogu od umjetnika samih, slična se praksa počinje javljati i kod arhitekata.

Sveopća površnost
Otkud i zašto takav rasplet, što se to arhitektima desilo kada je arhitekturu i razvoj grada nemoguće i bespotrebno definirati, objašnjavati izvan nje i nas samih? Zar nije dovoljno biti malo informiran (što je velika prednost globalnog društva) i evidentirati postojeće stanje nekoliko gradova u Kini i Arabiji, ili biti upoznat s recentnom produkcijom arhitekture recimo Čilea, Slovenije, Brazila, Kine ili Španjolske pa da vidite i shvatite da je bavljenje arhitekturom nepotrošivo i predstavlja jednu od najuzbudljivijih i najutjecajnijih struka u povijesti čovječanstva. Otkud potreba da pored poznatih i nepresušnih teoretskih i konceptualnih metoda valorizacije, istraživanja i provokacije nove arhitekture posežemo za metodama kuratorskih samovolja i površnosti, revijalnog izlaganja, medijskog napuhavanja i sveopćeg PR-iranja arhitekata kada nam tako nešto nije niti potrebno niti rezultira novim i poticajnim alatima kojima bi poboljšali djelovanje arhitekturom.

Suvremena medijska površnost, saturacija podacima i slikama te gotovo ovisnička shizofrenost suvremenog društva za ubacivanjem još novijih, još većih, još značajnijih podataka o arhitekturi u globalnom svijetu, arhitektima je nepotrebna. Rezultat je sveopća površnost, jednoličnost i prolaznost hrpe podataka i imena, zvijezda i zvijezdica.

Ako je Fuksas 2000. godine pričao o etici u arhitekturi, Deyan Sudjic 2002. kao tadašnji urednik Domusa istraživao što će biti NEXT u arhitekturi, Foster 2004. promišljao o metamorfozama građevina i grada, izloživši gomilu projekata i maketa koje su u međuvremenu realizirane, prošli je Biennale pod vodstvom Richarda Burdetta govorio o više manje postojećem stanju suvremenog grada u globalnom svijetu te odnosu društva, građana i razvoja grada, a ovogodišnja Mostra pod vodstvom Aarona Betskya pokušava promotriti drugu stranu arhitekture, ‘Architecture beyond building’. Izložba je kao i posljednjih 18 godina smještena u Arsenalima sa postavom direktora koji poziva niz autora da izvedu niz site specific instalacija sa temom ‘Feeling at home in the world’, te u Giardinima gdje je u Talijanskom paviljonu smještena izložba ‘Experimental Architecture’, dok su nacionalne paviljone sa pojedinim selekcijama kao i uvijek prezentirali nacionalni kuratori zemalja učesnika reflektirajući se na zadanu temu glavnog direktora Biennalea.

Plastična kutija
Paralelno sa izložbom Betsky uređuje i publicira plastičnu ‘kutiju’ sa upakiranim katalogom Biennalea. Kutija-katalog sastoji se iz 5 knjiga različitih veličina i debljina. Prva i najveća pod nazivom ‘Installations’ sa svim site specific instalacijama i opisima radova; druga ‘Hall of Fragments’ sa osvrtom na filmove koji prema Aaronu i suradnicima pokazuju arhitekturu prije građenja - građevina (before building) kroz selekciju kultnih filmova; treću knjigu čini ‘Experimental architecture’ sa najpoznatijim primjerima eksperimentalne arhitekture između realnosti i utopije; četvrta knjiga pokazuje sve nacionalne paviljone i selekcije dok se u petoj, posljednjoj, ‘Manifestos’ nalaze manifesti pozvanih arhitekata.

Ovakav paket - kutija knjiga omogućuje vrlo precizan i fokusiran pogled na stavove i htijenja Aarona Betskya. Već u samom startu jasno je da Aarona ne interesira gradnja - građevina. Čak i u prvim riječima teksta jasno je da ne pokušava pronaći nove modele i strukture građenja već postavlja pitanje što to arhitektura može biti i što bi trebala biti. Arhitektura nije građevina, jer građevine su samo građevine. S ovim stavom već dobro znanim u svijetu promišljanja arhitektue, apsolutno se slažem i hodajući izložbom uzbudljivo i radoznalo tražim koji je Aaronov odgovor na ova pitanja i postavke. Koji su to arhitektonski mehanizmi, metode i alati kojom se postiže odvajanje arhitekture od puke gradnje, građevine?

Elitno intelektualiziranje i svakodnevna produkcija

U paviljonu Italia, Betsky sa svojim suradnicima i Emilianom Gandolfijem postavlja izložbu, piše esej i pokušava promotriti arhitekturu kroz ‘eksperimentalnu arhitekturu’ koja, kao što sam kaže, predstavlja otpor arhitektonskoj svakodnevnici i svojevrsna alternativa za koju tvrdi da je ponekad beskorisna ali uvijek otvorena i beskrajna idejama i inspiracijama. Riječi Wolf Prixa, jednog od osnivača Coop Himmelb(l)au-a, Aaronu su jako drage i glase: ´Otvorena arhitektura je arhitektura otvorenog uma, otvorenih očiju i otvorenog srca´.

Upravo ove Prixove riječi koje je izgovorio jednom davno, temelj su da za ovu priliku u Arsenalima izloži svoj stari ‘stroj’ za povezivanje otkucaja srca i daha čovjeka unutar balona u kojeg ulaze posjetioci držeći se za palice - svojevrsni ‘joystick’ - te tjelesno i vrlo direktno upravljaju vizijama i osjećajima otkucaja prostora, arhitekture i grada. Takav tipični produkt 68. i kraja 70-ih potpuno je razumljiv i u potpunosti se uklapa u Aaronov koncept, te savršeno oslikava stanje duha prije 40.-ak godina.

Ova bi instalacija dobila na težini i bila jako zanimljiva kada ne bi znali recentnu produkciju ovog zvjezdanog dvojca. Danas Coop Himmelb(l)au grade multiplex kina, nebodere bogatih korporacija, muzeje i BMW-ov muzej - autosalon. Ipak, ne mogu se oteti dojmu da ne vidim poveznicu između hvalevrijedne instalacije na Biennaleu s jedne strane te svakodnevnice i recentnog arhitektonskog djelovanja gospodina Prixa. Upravo ta podvojenost između teorije i elitnog intelektualiziranja  i svakodnevne arhitektonske produkcije na Mostri ostavlja dojam, blago rečeno, nedosljednosti.

Nevješte intervencije
Prošavši gotovo cijelu izložbu počinjem si postavlajti pitanje koje glasi:  Zašto je potrebno pozivati niz svjetskih arhitektonskih zvijezda i zvjezdica da rade nevješte intervencije koje se izložene u Arsenalima i Giardinima kada se isti svakodnevno uspješno ili manje uspješno bave gradnjom kuća i gradova za koje su kvalitetno honorirani, te igraju ulogu izrazitih protagonista u stvaranju globalnog svijeta, mišljenja o arhitekturi i razvijaju brojne gradove i četvrti globalnog svijeta?

Iz kojeg razloga poznati Švicarci Herzog & deMeuron grade velebni stadion ‘ptičje gnjezdo’ u Pekingu sa tonama suvišnog čelika, a na Biennaleu izvode u suradnji sa Ai Weiweiem instalaciju iz trstike i drveta sačinjene u Kini za tko zna koju namjenu i priliku? Više autora nego trstike?

Iz kojeg razloga Iračanka Zaha Hadid koja projektira širom svijeta aerodrome, muzeje i cipele gradi prostornu skulpturu koja nije niti maketa građevine, prostorna intervencija ili skulptura, niti klupa za sjedenje a može biti sve od navedenog? Koji je razlog da UN studio radi plastično-kartonski paviljon koji je manje uvjerljiv i uzbudljiv od svake njihove vile, kuće, muzeja ili paviljona koji su napravili posljednjih 5 godina kao posljedice direktnih narudžbi bogatih klijenata ili arhitektonskih natječaja za vrlo konkretne zadatke. Koji je razlog da Nigel Coates, veliki teoretičar, izvodi nevještu instalaciju sa kožnim foteljama (na koje se ne smije sjesti) i Swarovski lampama te ostavljaju dojam dnevnog boravka bogatog ruskog tajkuna i apsolutno nemaju ikakve veze sa intelektualiziranim tekstom koji ide uz postav koji bi prije pristajao provincijalnom salonu namještaja.

Koji je razlog da vješti i talentirani holandski arhitekti MVRDV, koji grade stanove po cijelom svijetu i dobivaju narudžbe od Japana do Albanije, izlažu nevještu igricu glupavog naziva ‘Spacefighter’ koja poput svake dječje igre nema nikakve posljedice o stvarni svijet i služi nedorasloj populaciji da uprazni slobodne trenutke odrastanja, dok se pravi ‘igrači’, koji već nekoliko stoljeća planiraju New York ili Hong Kong ‘igraju’ pravim novcem i pravim čelikom -betonom i pravim društvom - stvarnošću provocirajući uzbudljivi gradski skyline koji nikog ne ostavlja ravnodušnim.

Samosvjesni doajen
Jedini pravi pogodak i kvalitetan odgovor na Aaronovu polutezu izvodi inteligentni i samosvjesni doajen Frank Gehry koji izlaže instalaciju koja se svakodnevno mijenja i nadograđuje. Instalacija je fragment Gehryevog svakodnevnog arhitektonskog elementa koji je ovog puta rađen elementarno u glini, blatu nabacanim na vrlo rudimentarnom drvenom okviru i roštilju stvarajući karakteristične zavojite vitopere plohe. Djevojka svakodnevno mjesi blato i glinu u kalupe, dok dječak - montažer nanosi grumenje blata koje se vremenom suši i počinje nalikovati izbrazdanoj koži davno izumrlog dinosaura. Ovim potezom veliki arhitekt pokazuje potpuno vladanje i gospodarenje materijom i vlastitim konceptom, te se samo podsmjehuje direktoru Aaronu i ostalim ‘zvjezdicama’. Dokazuje da dobru arhitekturu od gradnje razlikuje samo arhitekt u stanju potpune svjesnosti vlastitog koncepta, kao rezultata dugoročnog promišljenja, marljivog rada i evolucije arhitektonske teme u vremenu.

Zašto se arhitekti bave onim što ne znaju ili se blago rečeno nedovoljno uvjerljivo snalaze u ovom mediju? Koji je razlog za posezanjem u medij koji završava kao površna site specific instalacija, interpretacija i komentar gradnje? Umjetnička bijenala posljednjih godina u Veneciji potvrđuju mi upravo ovu tezu. Bio sam svjedokom početkom 90-ih savršenih umjetničkih realizacija Damiena Hirsta sa prerezanim kravama i morskim psima gdje mi se još uvijek ježi koža od uzbuđenja, šaljivo - nadrealnih i sugestivnih gomila malih Kineza ili vrećastih ljudi, nažalost prerano preminulog Munoza, Kunellisovih instalacija sa gomilama ugljena i željeza, ogromnih slika zlokobno snažnog i mračnog Kiefera. Neka od ovih djela arhitektima mogu svakakako bit čvrsta i jasna inspiracija u svakodnevnom radu ali i dokaz da se sa tim medijem ne možemo baviti površno i povremeno u revijalne svrhe i to jednom u dvije godine.

Ovo su samo neka pitanja koja se nameću u prvom doticaju sa ovogodišnjom Mostrom.

Tko je tu lud?
Nevjerojatna bahata površnost selekcije direktora Aarona Betskyog sa jedne strane te medijska napuhanost cijele manifestacije koju pratite prije i za vrijeme manifestacije u globalnim medijima daleko od Giardina i Venecije, dovodi vas kada obiđete izložbu pred pitanje: tko je ovdje lud? tko me ovdje bespotrebno vuče za nos?  Da li će netko konačno otvoreno reći nešto o ovom stanju za koju svi mi dobro znamo da postoji ali u vremenu sveopćeg društvenog i arhitektonskog networkinga te prakse šutnje i nezamjeranja nitko se iz arhitektonske struke ne usudi otvoreno izjasniti a kamoli napisati precizno i hladno stav o stanju arhitekture i načina njezinog izlaganja i prezentacije u globalnom trenutku.

Sverre Fehn i nordijski duh
Šetam Giardinima i već nervozno smišljam kako ću svu gorčinu ovog Biennalea nakupljenu u sebi (što svaki čitatelj ovog teksta evidentno osjeća) pretočiti u artikulirani novinski tekst, kad se preda mnom otvori Nordijski paviljon arhitekte Sverre Fehna. Otvorena staklena stijena, rebrasti betonski strop kroz kojeg prolazi sunčevo svijetlo i tri stabla zatečena u Giardinu koja tvore unutarnji patio. Predivno jeseno svjetlo, svježe jutro i glas Sverre Fehna. U predivnom paviljonu retrospektivna izložba ovog velikana svjetske arhitekture sa maketama i govorima ovog velikana. Arhitektura u arhitekturi, podsmjehujem se kad pomislim na Aaronove teze. Da li je časni direktor ušao u paviljon i osjetio svu univerzalnost arhitektonske teme koja može svih vrlo tjelesno uvjeriti u nepotrošivost arhitekture i njezinih elementarnih alata.

Vrlo lokalna interpretacija sa nordijskom samozatajnošću, lokalna Fehnovska minimalna i organska funkcionalna organizacija utjecala je i utječe na globalne kretnje arhitekture. Pouka: nemoguće je arhitekturu gledati izvan prostornog duhvnog i konceptualnog konteksta, te nije moguće globalnim konceptualnim tezama proizvesti lokalne uspjehe koji imaju sveopći karakter već upravo suprotno. Lokalne misli i arhitektura upregnute u globalo promišljenje i valorizaciju rezultiraju sveopćim napretkom i pomacima unutar arhitektonske struke.

Hrvatski predstavnici
Na kraju što reći o hrvatskim predstavnicima? Bašićeve morske orgulje i pozdrav suncu u potpunosti odgovaraju na temu ‘Architecture beyond building’. Zadarske intervencije kolege Bašića definitivno pokazuju pravog arhitektonskog protagonista koji vrlo odgovorno i precizno promišlja arhitekturu javnog prostora, tvoreći zvuk, boje, miris, svjetlo grada i javnog prostora u dodiru sa morem. Naravno, ovaj postav i sigurno ispravna oluka Branka Silađina da pokaže ovaj rad globalnoj svjetskoj javnosti potvrđuje tezu da arhitekturu, a posebno Bašićev rad treba doživjeti tjelesno i uživo hodajući slušajući i osjećajući sve njezine layere pojavnosti. Paviljon i prezentacija samo pokazuju suvišnost pokušaja interpretacije i prenosa dijela zadarske obale u Veneciju, ali u usporedbi s drugim izlagačima na ovogodišnjoj Mostri ova doslovnost u prenašanju je sigurno učinkovitija od pokušaja besmislenih site specific instalacija.

Za kraj, Penezić i Rogina. Oni su se u potpunosti uklopili u svu površnost i bahatost Betskyevog koncepta i realizacije, te se u potpunosti prepustili neskromnoj opijenošću svoje pozicije i trenutka. Izložba i paviljon prikazani su i najavljivani od vlastitog bahatog PR-a, i prihvaćeni od strane površnih medija koji su bez selekcije gutali i objavili bilo kakav nihov press materijel, kroz niz nevjerojatnih konstatacija i podataka. Citiram samo neke: “istupom kojim će razjasnit da su upravo oni hrvatsku arhitekturu na velika vrata uvode u 21. stoljeće”,  “nastup na Venecijanskom bijenalu nedvojbeno će se bilježiti jednim od najvećih uspjeha hrvatske arhitekture uopće”, ”svaki puta inauguriravši neku novu eminentnu arhitektonsku temu”, “prva teorijska studija o hrvatskim arhitektima u obliku knjige na stranom jeziku izvan granica Hrvatske”, poznati magazin za arhitekturu, dizajn i lifestyle Wallpaper, koji uživa ugled ´biblije stila´, uvrstio ih je nedavno na popis ´najuzbudljivijih´ arhitekata današnjice.

Ovi nam citati iz medija najrječitije govore o globalnom trenutku gdje su Krešo i Vinko dobili svojih 15 minuta slave, ali isto tako globalni trenutak današnjice omogućuje skromnom piscu ovog teksta da u dva sata vožnje dođe do Venecije i pogleda izložbu i njihov uradak, popije spritz i prosecco u obližnjem baru i istu noć napiše tekst te ga pošalje uredništvu Mediterana. Sama instalacija podsjeća na jeftini štand izveden za prilike velesajma ili slične revijalne manifestacije. Upotreba drvenih obojanih ploča, halogenih lampica, ukrasnih laminata, gumenih cijevčica, obojanih limenih kanala umivaonika i jeftinih plazmi ne mogu ostaviti drugačiji tjelesni dojam do prosječne scenografije za dječju predstavu ili televizijsku emisuju u nedjeljno jutro.

S druge strane gledajući čisto arhitektonski, elementi i oblici kao da su došli iz neke prošlosti i to upravo iz doba legandarne post-modernističke Strade Novissime prije spomenutog Paola Portoghesia. Kakve veze imaju postmodernistički scenografski ciboriji, svjetleće gumene trake i kockasti modularni pod, stupovi kapiteli, banalne cijevi i kabeli sa teorijom njihovog često spominjanog mentora Cedrica Pricea? Citirati koncept koje kako kažu na tragu projekta ´Towards a 24-hour economic living toy´ u kojem on preispituje ´sposobnost obogaćivanja mogućih i poželjnih obrazaca aktivnosti za sve obitavaoce, po kojima će biti ocjenjena njihova ekonomska kao i socialna održivost´, no sada prilagođen digitalnoj eri, u najmanju je ruku neuko, površno, besmisleno i nema nikakvih formalnih ni teoretsko konceptualnih poveznica. Koji su elementi i oblici digaitalne ere, što to u arhitekturi znači i kako su to Penezić i Rogina mislili upakirati nespojive, kontradiktorne i nasumce izabrane elemante i trendy konstatacije?

Nažalost ponuđena instalacija neme niti elemente Trasha ili Dade, niti Readymadea ni Magritovske mističnosti, koju je mogla imati, a na kraju nema niti humora a još manje cinizma da bar razvedri ili podsmjehne gledaoce - posjetioce Biennalea.

Na kraju da parafraziram “Tower of song” dragog mi Leonarda Cohena i kažem nešto (o) sebi:

So you can stick your little pins in that voodoo doll , I´m very sorry, baby, doesn´t look like me at all, I´m standing by the window where the light is strong. I´m just paying my rent every day, Oh in the Tower of Architecture (Song)!

Tekst je objavljen u Mediteranu, nedjeljnom dodatku Novog lista.
Na stranici DAS-a objavljena je integralna verzija teksta.

www.novilist.hr

Komentari - 0

Upišite vaš komentar

bot