U „Pučkom otvorenom učilištu, Split” (Zlatna vrata) započeo je ciklus javnih predavanja znanstvenog tima Povjerenstva za izradu plana upravljanja Dioklecijanovom palačom.

Prvo od predavanja „Što je Dioklecijanova palača Splitu?- Povijesna jezgra i budući razvoj grada” mr.sc. Mirka Petrića i prof.dr.sc.Inge Tomić-Koludrović nadovezuje se na predavanje od prosinca prošle godine prof. Jan van der Borga o planovima upravljanja (i drugom) Venecije i Roterdama.

Nakon ova dva predavanja moja vjera je poljuljana, a ako tako nastavi nakon još pet (koliko je planirano) mogla bi opasno napuknuti.
Naime, ja (još) vjerujem u institut UNESCO-ve svjetske baštine.

Predavanje mr.sc. Mirka Petrića bilo je nabijeno informacijama (sa sociološke pozicije) o stanju jezgre, trendovima, opasnostima, mogućnostima, prijedlozima…
Kako je predavanje imalo formu uvodnoga u ciklus,a  teme su slijedile jedna za drugom, tako ću spomenuti samo neke koje su mi posebno zapele.

Hrvatska (Dalmacija) 2013.

Naime tada bi trebali formalno ući u Europsku asocijaciju.
Percepcija moći (onog tko daje novac) se mijenja. „Pitat ćemo Zagreb” postaje passe jer iz percepcije Europe mi smo dio Jadranske regije i fondova vezanih za tu regiju. Pada mi na pamet jedan stari Labudaš koji je još davno govorio da mu je domovina tamo gdje može vezat cimu.

Kao ilustraciju novih odnosa koji nas čekaju,  Petrić govori o Talijanima koji prolijevaju mlijeko zbog proizvodnih kvota Poljske….
Kako izgleda jezgra Splita iz tog rakursa? Iz Jadranske regije? S mora?

Iz Palače se iseljava.

Malo sam računao:. Od 2001. do 2011. iz Splita (cijeloga) iselilo se 22000 ljudi, cca 12%. Kotar grad danas broji 7571 stanara. Ako je po prosjeku cijelog grada to je 88% broja stanovnika od 2001. To znači da bi 12% iseljenih iz kotara  tj. 1032 otišlo izvan Splita. Kako sam negdje pročitao da je iz jezgre otišlo 1700 ljudi, a iako je za pretpostaviti da je nešto ostalo u granicama Splita, iseljavanje iz Palače dio je trenda cijelog grada. Split gubi stanovništvo. To je problem - u Splitu se očito sve lošije živi.
Dolazi i do zamjene stanovništva, gdje se u Palaču doseljavaju oni koji mogu sebi priuštiti skupe obnove građevina i skuplji život (gentrifikacija), a također imamo ono sto Petrić naziva monokulturnom prenamjenom stambenog prostora za turistički smještaj, što je isto oblik (privremenog i povremenog) stanovanja, koji jednako opterećuje infrastrukturu. S druge strane gentrifikacija odgovara zaštitarima jer se poduzimaju (sa privatnim novcem) skupi radovi istraživanja i obnove pod nadzorom.

Tome u prilog i nedavna objava Financial Timesa o Dioklecijanovoj palači kao najpoželjnijem povijesnom mjestu za život (ne pomagajte braćo, izgibosmo!).
Petrić kao glavni derivirani proizvod ovog Plana upravljanja vidi STRATEGIJU koja bi zamijenila urbanističko planiranje kao pre detaljno i pre statično sa REGULACIJOM. Prof. Koludrović spomenula je postojanje Razvojne agencije formirane za vrijeme pokojnog gradonačelnika Puljića, koja doduše nije funkcionirala.

To mi se činilo ključnim: nefunkcioniranje onoga što imamo.

Urbanističko planiranje nije strateško. Strategije se rade na nivou razvojnih i prostornih planova - što imamo, ali ne funkcionira. Urbanističko planiranje zamijeniti regulacijskim čini se samo terminološki, što ne garantira funkcioniranje istog.

Po meni problem je sadržan u jednom od naslova sa slajda koji je Petrić prikazao:

STRUKA : POLITIKA

i to u dvotočci.

Naime dvotočka sadrži jednu cijelu sivu zonu nevidljivih javnih djelatnika (polutana) koji provode javnu politiku predstavljajući se struci kao politika, a politici kao struka, koji bi i strategije i regulacije tumačili i po njima postupali na isti način kao i sa postojećim prostornim i urbanističkim planovima. Rješenje je po meni isto u jednom od naslova u Petrićevom  slajdu:

ODGOVORNOST

koju treba kvantificirati , a nastalu štetu materijalizirati. Pa možda profunkcionira.
Imamo mi i službu za staru gradsku jezgru pri Gradu - koja ne funkcionira. Važnost te službe je takva da mora postati upravni odjel, sa budžetom i ozbiljnim ustrojem. Zasad je negdje zagubljena u UO za prostorno planiranje, a oni sami  bi htjeli u UO za kulturu…

Mehanizmi zadržavanja stanovništva u jezgri.

U diskusiji je netko spomenuo primjer Venecije u kojoj Talijanska vlada daje jednokratna bespovratna sredstva za naseljavanje mladih. Pohvalno. Ali gdje ih naseljava? U grad u kojem su svi obrtnici petnaest godina uživali porezne olakšice zbog otežanih uvjeta poslovanja. Ali više ne. Europska komisija ukinula je te povlastice uz napomenu o „slobodnom tržištu”. Tako da u Campo San Luca imate jednu trgovinu prehrambenih namirnica koju zovu „Cartier”- pogodite zašto. I onda se dogodi da se u dvije godine 80.000m2 (!) stambenog prostora pretvori u hotele i pansione.

Venecija nije za primjer, ona je gotova; Dubrovnik je blizu, a kod nas je krenulo. A kada ti 500 milijuna (od 2013. zemljaka) pročita ono iz Financial Timesa (a na nesreću čitaju ga i Kinezi koji sad imaju najviše milijunaša)…
“Tko može mene spriječiti da prodam stan za 5M€ Rusu?” - retoričko pitanje nakon predavanja jedne fetive stanarke jezgre.

Dalje je postavljeno pitanje dali je moguć reverzibilni proces, na što je prof.Lidija Petrić navela jedinu mogućnost a to je otkup prostora sa strane Grada sa pozicije prava prvokupa, što se uredno na sjednicama Vijeća odbija, jer za to ne postoji ni primisao u budžetu.

Dresden.

Kao svijetli primjer grada koji je uspio revitalizirati svoju povijesnu jezgru i vratiti stanovništvo (i to ne bilo kakvo), prof. Koludrović navodi primjer grada Dresdena. Gradska vlast je to postigla pametnom strategijom i oblikovanjem svih politika, kulturne, socijalne i ekonomske, sa jednim ciljem da jezgra živi i da se u njoj radi, uči i dokoličari.

Dresden?

Dali je to onaj isti grad s kojim pomoćnik ministrice kulture Uzelac plaši sa stranica Slobodne Dalmacije: „desit će nam se Dresden“? http://www.slobodnadalmacija.hr/Split/tabid/72/articleType/ArticleView/articleId/165192/Default.aspx

Onaj isti grad koji kao loša vijest i bauk kruži zaštitarskom kulturnom sferom?

Jest.

Dakle što se desilo: Dresden je istočno Njemački grad na rijeci Labi. U drugom svjetskom ratu razoren je zračnim bombardiranjem u dva dana do temelja kao niti jedan grad u Europi (neki čak govore o ratnom zločinu). Najznačajnije građevine desetljećima se faksimilno obnavljaju. Uređena je i sačuvana prirodna dolina rijeke Labe. To je bilo toliko dobro da UNESCO upisuje taj kulturni krajolik 2004. u Svjetsku baštinu. Gradska vlast čini ono što je prof. Koludrović navela kao svijetli primjer revitalizacije povijesne jezgre. Ali nema života ako ljudi koje vraćate nemaju osnovnu infrastrukturu. A najvažniji infrastrukturni zahvat je novi most, pa se raspisuje međunarodni natječaj i dobije rješenje. (meni se najviše sviđalo ono UN studija, s.i.c.). A onda počinje. Neki su za most, a neki protiv. U osviještenim demokracijama to se rješava referendumom. I most prolazi. Ali zaštitari prijete izbacivanjem iz Svjetske baštine zbog ugrožavanja zaštićene vizure (to me podsjeća na jednu našu gradsku ugroženu zaštićenu vizuru), a još za nesreću u blizini mosta je kolonija šišmiša . (šišmiše će te često susretati kao zadnju liniju obrane kad se nešto štiti, naši primjeri: vjetroelektrane, Lečevica, Ombla….), pa se opet referendumom pita da li ste za most iako će nas izbaciti iz svjetske baštine UNESCO-a?. Odgovor referenduma je oko 60% DA.
UNESCO ih 2009. izbacuje, a usput se odriču i 150M€ koje Njemačka vlada daje upisanima u Svjetsku kulturnu baštinu, pristaju na gubitak turista (za koje se na kraju pokazalo da i nije toliko važno dali si na listi ako imaš dobru kulturnu politiku) itd.

 

 

most Wadschloesschen u gradnji

“U demokraciji, ne možemo imati diktaturu manjine koja, djelujući iz kulturne ili estetske osnove, misli da zna više od velike većine građana”, napisao je Drezdenski gradski vijećnik Jan Mücke, u komentaru u novinama SZ Online .
Za Mückea, izgradnja mosta Wadschloesschen je “simbol obrazovanog i samouvjerenog građanina, koji želi donositi svoje vlastite odluke bez da bude kritiziran ili optužen za kulturno nazadovanje.”

To ti je problem kad u jezgru naseliš „obrazovane i samouvjerene građane”.

A sad malo dedukcije (ono malo logike što mi je ostalo): Za postići poslovično dobar primjer revitalizacije povijesne jezgre, trebaju li te izbaciti iz Svjetske baštine UNESCO-a?

Tu se moja vjera ljulja.

Od ostalih predavanja očekujem da me vrate na pravi put.

A šišmiši?
Nama može pomoći samo Batman, onih par u mom šufitu (i ja stanujem u jezgri) korisni su samo za muhe i komarce.

Branislav Trifunović, dipl.ing.arh.