Današnji dan su preplavile vijesti o teškoj prostornoj devastaciji u gradu Korčuli, jednom od najljepših mjesta hrvatskog primorja. Situacija je, bez pretjerivanja, katastrofalna - vizura samog grada je toliko nagrđena da bi se mogla prodati kao fotomontaža scenarija „prostorni bezdan hrvatskog primorja”.

No ono što je meni osobno u ovoj priči vrlo indikativno je da su radovi na objektu skoro gotovi, a struka i javnost se tek sada uključila te dramatično zgrozila. Upravo to, u kombinaciji s pravno i moralno već afirmiranim bespravnim građenjem, stvara naš vlastiti mikrokozmos strave.

Ovo je indikator stanja i načina izrade prostornih planova, koji su dvodimenzionalni u prikazivanju, a jednodimenzionalni u planiranju prostora te toliko zatrovani raznim privatnim interesima (često u sukobu s društvenim) i špekulantski političkim akrobacijama da njihovo donošenje postaje sinonim za slijednu devastaciju prostora, što u kombinaciji s pravno i moralno već afirmiranim bespravnim građenjem stvara naš vlastiti mikrokozmos strave.

Opravdano, stvara se osjećaj da je svaka studija i strategija napravljena površno i formalno, da bi se dalje nastavilo sa sviranjem one iste glazbe koja nas vodi direktno na društvenu, političku i gospodarsku marginu. Svi smo svjesni da smo zapeli u vremenu i prostoru (posebno u prostoru) i da je jedini način za progres temeljita promjena deformiranog i rigidnog sistema, od razine iscrtavanja prostornih planova (jer je pretjerano reći da se oni misaono konstruiraju, promišljaju) pa do provođenja tih istih planova kroz državni labirint referenata, koji su opet zasebna priča.

Također, drugi očiti indikator stanja je stav i ponašanje konzervatora u ovoj priči, a šlag na torti je izjava pomoćnika ministrice u kojoj izjavljuje da „ponekad bi i konzervatori trebali biti konzervativniji”.

Konzervativniji? „Naši” konzervatori?

Gledajući „modus operandi” konzervatora, da tu njegovu izjavu prenesemo u neki paralelni svemir u vrijeme kad trgovački centar još nije napravljen, gdje bi hrvatski konzervatori radili po tom „naputku”, mislim da bi ovaj trgovački centar također postojao, ali bi imao neobaroknu fasadu. Takvog sam mišljenja jer i u ovom slučaju nije stvar „konzervativnosti” već prostog kognitivnog kapaciteta, profesionalnog angažmana i mogućnosti.

Niti su planeri predvidjeli (ili nisu smjeli predvidjeti) što taj trgovački centar znači na tom mjestu jer prostor ne sagledavaju na višedimenzionalan način, niti su konzervatori detektirali (ili nisu smjeli detektirati) problem u tome. No to nije neobično, planeri su u poziciji rezigniranosti zbog (relativne) nevažnosti svoje uloge, što je produkt lobotomizacije od strane politike, a konzervatori u stanju inertnosti i egoistički konstruiranog mikrokozmosa, što je prirodni slijed u hibridnoj situaciji gdje nemaju vanjski regulator, a imaju status „državni službenik”. Važno je da sad nitko ništa ne razumije, nije siguran, ne zna, a struka iznenađeno viče „mora se napraviti X stvari…”

Svi su svjesni i bezbroj je primjera da se ništa ne može i neće napraviti dok se radikalno ne izmjeni sistem funkcioniranja. Dok na upravljačkim pozicijama ne budu oni koji bi trebali biti i dok se ne povadi trnje vlastitih interesa iz domene upravljanja prostorom, kako god okrenemo, nema nam naprijed.

Za ovaj slučaj devastacije u Korčuli nema utjehe, ali se nadam da će bar poslužiti kao primjer i argument za strukturalne promjene i sprječavanje sličnih slučajeva u budućnosti.

Dragan Žuvela