Contarini natječajni rad

Contarini nakon „suradnje s Konzervatorskim odjelom”

Dvije su teme, naizgled odvojene, vezane uz problematiku izgradnje na prostoru omeđenom Hrvojem ulicom, usjekom pruge i pazarom - projekt “Contarini”. Prva - važnija, dotiče se nepoštivanja propisane zakonske procedure Zakona o prostornom urenenju i gradnji -mijenjanje uvijeta iz dobivene Lokacijske dozvole prilikom izrade Glavnog projekta. Naime, na uvjete definirane u Lokacijskoj dozvoli, potpuno proizvoljnim tumačenjem ovlasti, Konzervatorski odjel u Splitu od 2011. godine zahtjeva promjene u materijalima, otvorima, pročeljima, krovištu, gabaritma, dakle svim onim elementima koji su definirani Lokacijskom dozvolom. Sve je navedeno vidljivo i najpovršnijim uvidom u projektnu dokumentaciju - izmjene koje je projekt pretrpio na zahtjev Konzervatorskog odjela čine ga neprepoznatljivim u usporedbi s projektom za koji je dobivena Lokacijska dozvola.

Možda je važno podsjetiti se procedure koja je vodila do Lokacijske dozvole. Za predmetnu lokaciju izrađen je i odobren Konzervatorski elaborat, raspisan je i proveden pravovaljani natječaj, prvonagraneno je rješenje Studia UP te je nastavljen rad na izradi dokumentacije za Lokacijsku dozvolu. Tijekom čitavog procesa u njemu su sudjelovali stručnjaci kvalificirani za obavljanje svog posla i svaka je dionica rađena u suradnji s Konzervatorskim odjelom u Splitu te odobrena od istog. Kao rezultat takvog rada je i dobivena Lokacijska dozvola.
Međutim, dolazi do promjene uvjeta bez ikakvog razloga jer se u prostoru oko lokacije gradnje predmetnog sklopa nisu dogodile baš nikakve promjene, a pogotovo ne ikakve koje bi opravdale promjenu uvjeta (možda je samo poneki prodavač bofl robe nad usjekom pruge promijenio svoj asortiman).

Time Konzervatorski odjel čini neshvatljivu (ali i materijalno/po javno dobro nezamislivo neodgovornu) stvar - proizvoljno mijenja uvijete, prisiljava projektante i investitora (pod nazivom „suradnja s Konzervatorskim odjelom”) na takve izmjene koje prema Zakonu o prostornom uređenju i gradnji moraju voditi samo do jednog - odbijanja Potvrde glavnog projekta jer nije u skladu s uvijetima iz Lokacijske dozvole. Napominjem da se radi o upravnom aktu (akt sa zakonskim ovlastima) koji obvezuje sve sudionike u procesu izrade projektne dokumentacije koja slijedi nakon Lokacijske dozvole. A da se ne govori o tome da Konzervatorski odjel tim svojim postupkom negira stručnost svih onih koji su ranije sudjelovali u procesu kojim je ishodovana Lokacijska dozvola: izrađivače Konzervatorskog elaborata; ocjenjivački sud koji je odabrao nagrađeni rad, ali i sam Konzervatorski odjel koji je odobrio taj elaborat, natječajni program, kao i Lokacijsku dozvolu. Nitko ne osporava nadležnost Konzervatorskog odjela, ali njegova je zadaća da prilikom davanja suglasnosti na glavni projekt zapravo potvrdi da je u tom projektu sve u skladu s konzervatorskim uvjetima sadržanim u Lokacijskoj dozvoli (koju je ovaj isti Odjel i odobrio).

Ishodište ovih problema nalazi se u razlozima koji se tiču druge teme, koja predstavlja i općenit problem kod interveniranja u prostorima za koja se traži suglasnost (odobrenje) Konzervatorskog odjela u Splitu, pa tako i u gore navedenom slučaju. Na ovom mjestu, potrebno se podsjetiti da je splitska povijesna jezgra upisana na Listu svjetske kulturne baštine pod tri kriterija, a prvi od njih je:

(ii) to exhibit an important interchange of human values, over a span of time
or within a cultural area of the world, on developments in architecture or
technology, monumental arts, town-planning or landscape design;

Iz gornjeg je teksta razvidno da je jedan od razloga upisa, ne samo Dioklecijanova palača, već cjelovitost prostora u kojem je svako vrijeme ostavilo svoj trag i dalo svoj doprinos. Neupitna je povijesna vrijednost izvanredno sačuvane antičke arhitekture Dioklecijanove palače izgrađene početkom 4. stoljeća sa svim kasnijim intervencijama. Svako od povijesnih stilskih razdoblja ostavilo je na prostoru gradske jezgre svoje, i danas vidljive, ostatke. Stanovnici su kroz povijest, Palaču i grad smješten unutar njenih zidova, prilagođavali svojim potrebama, transformirajući je. Tako stvorena cjelina privlači pažnju uspješnim preklapanjem slojeva i suživotom različitih sadržaja, prilagodljiva je i promjenljiva, uvijek živa. Svako je vrijeme ostavilo svoj prepoznatljivi trag pa tako mora i ovo sadašnje. A u posljednje vrijeme, svjedoci smo nekih gradnji unutar zone “A” za koje bi svatko pomislio da pripadaju nekom nedefiniranom stilu i vremenu 19. ili ranog 20. stoljeća (primjer još nedovršene zgrade u Ban Mladenovoj ulici br. 3 i 5).:

2012.

Za usporediti sa :

1965.

Očito se inzistira, slično kao što se traži za projekt Contarini, na tome da se “…moraju koristiti tradicionalni materijali, konstrukcije i detalji, oblikovani tradicionalnim tehnikama…” Ovdje se svatko, tko se imalo bavi poviješću i teorijom arhitekture, mora zapitati koje bi to bile tradicionalne tehnike, materijali, konstrukcije, detalji proizašli iz prostora povijesne jezgre Splita. Jezgra je prostor u kojem, u izvanrednom skladu, su-žive predromaničke kućice uže od 2 metra, barokne palače koje zauzimaju velike površine, antički mauzolej nad čijim se ulazom uzdiže romanički zvonik. Svaki taj povijesni period ima svoj arhitektonski vokabular, i da, većinom su to objekti kamenih pročelja, ali toliko različitih tehnika zidanja i klesanja da su neusporedive, u teksturi, mjerilu, koloritu. Svaka ozbiljnija analiza interveniranja u povijesni prostor vodi do zaključka da je nemoguće propisivanjem da je “…pročelje novogradnje potrebno oblikovati u kamenu slaganim u horizontalne redove, sa tradicionalnom klesarskom obradom (”na puntu mlata”, “na martelinu”). Nadalje da je krovne plohe potrebno pokriti kupom kanalicom (izvedba horizontalnih i zelenih krovova nije dopuštena), a zatvore je potrebno izraditi kao drvenu stolariju sa prikladnim okovom (izvedba vodlilica na pročeljima nije dopuštena)…” ostvariti kvalitetno uklapanje u kontekst. A ponajmanje, arhitekturu koja neće ugroziti vrijedne ostatke Dioklecijanove palače.

Dogoditi će se upravo suprotno - bezlična, unificirana arhitektura, gdje se elementi koji pripadaju manjoj stambenoj arhitekturi, nekritički primjenjuju na objekte posve drugačijeg karaktera, a još važnije, gabarita, oduzeti će se kvaliteta prostoru i time negativno djelovati na percepciju povijesnih ostataka. Baš se inzistiranjem na “kvazi” tradicijskoj gradnji negativno djeluje na “…prezentaciju Dioklecijanove palače…” I konačno, jedno se pitanje nameće samo po sebi - da je prije više stotina godina u Splitu postojala konzervatorska služba koji bi djelovala poput današnje, da li bi uopće postojala vrhunska arhitektura romanike, gotike, renesanse….; bi li Split bio ono što je danas - izvanredan sklop suživota svih povijesnih razdoblja i arhitektonskih stilova koji ga čini nepresušnim vrelom inspiracije generacijama arhitekata? Naše vrijeme mora ostaviti svoj trag, s izričajem koji jasno (i iskreno) pripada današnjem trenutku jer se samo tako štiti ono što i jest temeljna vrijednost ovog grada - trajna mijena.
Kao što, po senzibilnom i studioznom pristupu kontekstu, Pritzkerom nagrađeni arhitekt Peter Zumthor veli u svojoj knjizi Misliti arhitekturu: “Svakim novim arhitektonskim djelom zahvaća se u određenu historijsku situaciju. Za kvalitetu tog zahvata je odlučujuće uspijeva li to novo opskrbiti svojstvima koja stupaju u smisleni odnos napetosti s onim što je tu već bilo. Jer da bi novo moglo naći svoje mjesto najprije nas mora potaknuti da iznova vidimo ono postojeće.”

Mr. sci. Snježana Perojević, d.i.a.