Neposredni povod ovom razgovoru Vaša je pozicija predsjednika Društva arhitekata Dubrovnik. Možete li nam se ukratko predstaviti, i sebe i Društvo?

Diplomirao sam na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 2012. godine. Odmah nakon diplome uključio sam se u rad Društva arhitekata Dubrovnik u kojemu 2014. postajem član Izvršnog odbora. Dvije godine kasnije izabran sam za predsjednika Društva, te za člana Predsjedništva Udruženja hrvatskih arhitekata, što su dužnosti koje obnašam i danas, u drugom mandatu. U siječnju 2020. izabran sam i za predsjednika Vijeća područnog odbora Dubrovnik Hrvatske komore arhitekata, kao i za člana Skupštine, što moji suradnici i ja smatramo ponajboljom potvrdom ispravnosti smjera i načina upravljanja Društvom. Inače sam prva profesionalna iskustva u praksi stjecao u Zagrebu i Dubrovniku, te kao stipendist europskog programa za mobilnost Leonardo da Vinci u španjolskom uredu Menis Arquitectos s kojim sam imao priliku izlagati na 14. Venecijanskom bijenalu arhitekture. 2018. godine upisao sam Poslijediplomski doktorski znanstveni studij Arhitektura i urbanizam Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu na kojemu sam nedavno obranio sinopsis doktorske disertacije. Također sam član uredništva strukovnog časopisa „Mjera“. Posljednje četiri godine živim i radim u Dubrovniku gdje imam vlastiti arhitektonski ured.

Što se Društva arhitekata Dubrovnik tiče, riječ je o strukovnom udruženju arhitekata, urbanista, krajobraznih arhitekata i dizajnera koje djeluje na području Dubrovačko-neretvanske županije i koje okuplja sve zainteresirane za prostorni boljitak i afirmaciju arhitektonskog i urbanističkog stvaralaštva u gradu i županiji. Temeljni ciljevi i djelatnosti DAD-a obuhvaćaju brigu za status arhitektonske struke, kao i mnogobrojne aktivnosti koje za cilj imaju poticanje razvoja dubrovačke i hrvatske arhitekture, zatim istraživanje, dokumentiranje, zaštitu i očuvanje graditeljske baštine, poticanje suvremene arhitekture i njenog vrjednovanja, te druge djelatnosti usmjerene na zaštitu čovjekova okoliša. DAD je naročito fokusiran na suradnju sa srodnim županijskim, regionalnim, nacionalnim i međunarodnim udrugama i institucijama, te osobito na sudjelovanje u pripremama za donošenje zakona i propisa od utjecaja na prostor i sudbinu arhitektonskog stvaralaštva. Sve to provodimo na različitim razinama strukovnog djelovanja – redovitim sudjelovanjem u postupcima javnih rasprava o prostorno-planskim dokumentima koji pokrivaju županijsko područje, izložbenim aktivnostima, tribinama, manifestacijama i edukativnim predavanjima, kao i kontinuiranim inicijativama, javnim očitovanjima i medijskim istupima, što priprema, organizira i provodi peteročlani Izvršni odbor na čelu s predsjednikom. Izvršni odbor po potrebi osniva i svoja pomoćna radna tijela, što su u naravi specijalizirani timovi stručnjaka koji razmatraju specifične teme i pitanja po nalogu Izvršnog odbora. Pritom vrijedi istaknuti kako je rad svih članova i članica Društva dobrovoljan i zasniva se isključivo na volonterskoj bazi.

Iako se radi o strukovnom udruženju koje bi, kako ste i sami istaknuli, prvenstveno trebalo brinuti o statusu arhitektonske struke u lokalnom društveno-kulturnom kontekstu, ono na što se nerijetko svodi taj zadatak je osigurati sudjelovanje struke u procesima prostornog planiranja i predstavljanje glasa stručne javnosti u zaštiti prostora od netransparentnog i neodrživog građenja. Urbanizam je općenito postao područje koje gotovo da nema tko predstavljati. Kakva je situacija s urbanizmom u Dubrovniku bila u trenutku kada ste postali predsjednik DAD-a?

Društvo arhitekata Dubrovnik se od najranijih početaka svoga djelovanja nametnulo kao glas stručne javnosti u zaštiti prostora, redovito upozoravajući na nepravilnosti u planiranju, odsutnost vizije i jasne strategije u gospodarenju prostorom, te na kontinuiranu devastaciju dubrovačkog okoliša. Redovitim medijskim istupima, sudjelovanjima u javnim raspravama, a posebice na javnim tribinama i stručnim kongresima, DAD je neprestano isticao kako je jedan od naših najvećih problema danas taj što više nema ni početka sustavnog planiranja koje bi započelo s koncepcijom dugoročnog prostornog razvoja, već se izrađuju samo pojedinačni planovi, i to isključivo za potrebe privatnih poduzetnika, nerijetko ili uglavnom bez utvrđivanja i poštovanja javnog interesa. Progovarajući o ovim i drugim sličnim temama, DAD je s vremenom postao jedan od najrelevantnijih aktera kako u zaštiti javnog interesa, tako i u edukaciji građanstva, zbog čega se svako mišljenje DAD-a s posebnom pozornošću iščekuje i prati. Najbolji primjer svemu tome događanja su od prije desetak godina, kada su se unatoč protivljenjima struke i većeg dijela javnosti realizirali planski preduvjeti za izgradnju tzv. športsko-rekreacijskog centra s golf igralištem na Srđu. U tom je periodu upravo DAD, u suradnji s Udruženjem hrvatskih arhitekata i brojnim drugim pojedincima i udrugama civilnog društva, odigrao značajnu ulogu u podizanju svijesti o vrijednosti prostora, upozoravajući kako je u slučaju Srđa na djelu tek pokušaj radikalne amputacije jedinog životnog prostora grada, a s namjerom izgradnje golemoga stambenog naselja za bogato strano tržište, sve poradi ostvarenja enormnog profita temeljenog na renti Dubrovnika. Zato bih rekao da zbog svega toga u Dubrovniku danas vlada visoka svijest o prostoru kao temeljnom nacionalnom dobru.

S druge strane, komunikacija s jedinicama lokalne samouprave o pitanjima koja se tiču planiranja, upravljanja i gospodarenja prostorom posljednjih je godina bila svedena isključivo na formalnu razinu. Utjecajne političke kaste koje su u aktivnostima Društva vidjele nekakvu prijetnju redovitom su medijskom propagandom nastojale diskreditirati rad DAD-a, kojega se izvrtanjem teza optuživalo da pokušava zaustaviti društveno-gospodarski razvoj grada i županije. S vremenom je, razumljivo, na obje strane zavladala klima međusobnog nepovjerenja i sumnjičavosti, što je otežavalo bilo kakva nastojanja da se predstavnici stručne javnosti aktivno uključe u procese prostornog planiranja. Trebalo je pronaći način kako takvu situaciju premostiti i pokazati da su naša nastojanja upravo suprotna, te da naše članstvo itekako posjeduje i znanja i vještine kojima može doprinijeti unaprjeđenju stanja u prostoru.

Kada sam krajem 2016. izabran za predsjednika DAD-a zacrtao sam si dva temeljna cilja koja sam nastojao ostvariti, a koja sam smatrao preduvjetima za našu buduću participaciju u procesima prostornog planiranja. Prvi je bio okupljanje struke, odnosno čvrsto i jedinstveno zajedničko djelovanje Društva arhitekata Dubrovnik i Područnog odbora Dubrovnik HKA, a drugi sustavno i kontinuirano afirmativno nastupanje u javnom i medijskom prostoru. Početak tog djelovanja bila je Izložba ostvarenja dubrovačkih arhitekata 2012. – 2016. postavljena u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik 2017. godine, prva izložba tog tipa ikad organizirana u Dubrovniku. Naime, smatrali smo da ako se već želimo uključiti u prethodno spomenute procese, onda je važno da se najprije i sami predstavimo i izložimo sudu javnosti. Paralelno s time počeli smo raditi na edukaciji, pokrenuvši ciklus mjesečnih predavanja o najrazličitijim temama iz svijeta arhitekture i urbanizma, koja su držali naši eminentni domaći i inozemni stručnjaci. Sva su ta predavanja uvijek bila otvorena za javnost, a na njima su se redovito razvijale vrlo zanimljive i poticajne diskusije, što je s vremenom postao prepoznatljiv DAD-ov doprinos kulturnoj ponudi grada. Također smo počeli osnivati radne sekcije, te se umrežavati i razmjenjivati iskustvo s drugim lokalnim i nacionalnim društvima i institucijama s kojima smo nerijetko zajednički javno istupali. Upravo takvim javnim angažmanom, DAD je dodatno učvrstio svoj strukovni i društveni legitimitet, te se očekivano nametnuo kao neizostavan akter u procesima koji se tiču prostornog i urbanističkog planiranja.

Jesu li prostorni planovi dobra podloga za provođenje prostornog razvoja? Možete li detaljnije objasniti razlike između strateškog i provedbenog planiranja?

Pitanje koje se danas često postavlja jest tko uopće upravlja prostornim razvojem, posebice u okolnostima u kojima se prostor sve više percipira kao resurs, a partikularne intervencije za kojima se gotovo pa u pravilu poseže ne samo da ne stvaraju dodatnu vrijednost već političkim odlukama poprimaju značaj državnog interesa. Na području cijele Republike Hrvatske na snazi su uglavnom zastarjeli prostorno-planski dokumenti, koji su odraz općeg društveno-političkog stanja koje karakterizira odsutnost dugoročnih razvojnih strategija. Hrvatski se prostor, naročito onaj priobalni, svakim danom sve više suočava s transformacijama koje brišu identitet i koje u lokalno ugrađuju generičke elemente i unificirane strukture, što je naročito vidljivo na površinama nekad razvijenih, a danas napuštenih i/ili neiskorištenih gradskih područja, koja se unatoč tome što predstavljaju veliki potencijal za daljnji razvoj i podizanje sveopće kvalitete života, sve više i sve brže eksploatiraju. Problem je tim veći ako su u igri najvrjedniji prostori i zone, koji na tržištu postaju vrlo vrijedna „roba“, uglavnom najmoćnijim akterima. Priča s golfom na Srđu i hotelom Belvedere u Dubrovniku, kao i rušenje vrijedne modernističke baštine u Platu i najava sličnih aktivnosti u Kuparima u Župi dubrovačkoj, sve u cilju izgradnje dodatnih smještajnih kapaciteta i ekskluzivnih turističkih odmarališta s hotelima i luksuznim vilama, samo su neki od primjera takve loše prakse. A sve to u dobroj je mjeri posljedica izostanka strateškog planiranja.

Podsjetio bih kako je Zakon o prostornom uređenju i gradnji koji je na snazi bio do 2014. poznavao dvije vrste planova – strateške planove koji su se, barem deklarativno, bavili vizijama, te provedbene koji su razmatrali, vrlo pojednostavljeno rečeno, pojedinačne parcele. Strateški planovi bili su Strategija prostornog razvoja RH, Program prostornog razvoja RH, Prostorni plan područja posebnih obilježja, Prostorni plan županije, Prostorni plan Grada Zagreba i Prostorni plan uređenja općine/grada, a provedbeni Urbanistički plan uređenja i Detaljni plan uređenja. Novim Zakonom o prostornom uređenju iz 2014. strateški razvojni planovi više nisu određeni, a namjera zakonodavca je da svi planovi postanu provedbeni, od prostornih planova državne razine (Državni plan prostornog razvoja, Prostorni plan epikontinentalnog pojasa Republike Hrvatske, Prostorni plan zaštićenog ekološkog i ribolovnog područja, Prostorni plan nacionalnog parka, Prostorni plan područja posebnih obilježja, Urbanistički plan uređenja), do prostornih planova regionalne (Prostorni plan županije, Urbanistički plan uređenja) i lokalne razine (Prostorni plan uređenja općine/grada, Generalni urbanistički plan, Urbanistički plan uređenja). Upravo ova nastojanja da se sve vrste planova tretiraju kao provedbeni dokumenti nešto je što struku posebice zabrinjava, budući da su takve intencije u neskladu sa samim osnovama metodologije prostornog planiranja. Profesor Ante Marinović Uzelac o tome je svojedobno zapisao: „Prostorni plan bavi se prostornim uređenjem ukupnog prostora, tj. teritorija. Taj teritorij može sadržavati, a najčešće sadržava, naselja i gradove, ali promatrane kao točke bez dimenzija, ili ovisno o mjerilu i ciljevima plana, kao površine, ali samo ukupne, s dimenzijama i oblicima, bez ulaženja u njihovu unutrašnju strukturu. Međutim, prostorni se plan može baviti i teritorijem na kojem uopće nema naselja.“ Dakle, stručni stav je jasan – planske razine moraju biti jasno odvojene i normirane kroz sustav standardizacije planova, odnosno planovi državne i regionalne razine moraju biti strateški, dok prostorni planovi na lokalnoj razini moraju imati odvojene usmjeravajuće i provedbene dijelove plana. Pritom je potrebno razvijati metodologiju izrade i stručne standarde provedbenih planova na lokalnoj razini, budući da je iz prakse razvidno kako PPU-ovi i GUP-ovi ne mogu biti jedini odgovor na cijeli spektar zadataka i problema koji se javljaju na provedbenim razinama. Urbanisti i prostorni planeri neprestano na to upozoravaju.

Što mislite o trenutnoj formalno-pravnoj situaciji s urbanizmom kao disciplinom?

Uvjeren sam kako sustav prostornog uređenja i urbanističkog planiranja moramo graditi ispočetka, budući da se on svakim danom sve više pokazuje kao neučinkovit i nedovoljno fleksibilan u odnosu na izazove današnjeg razvoja, a istovremeno ne jamči kvalitetu izgrađenog prostora. Planovi dugoročno u svojim odredbama ne osiguravaju optimalne preduvjete za održivi budući razvitak, naročito jer počivaju na starim postavkama, saznanjima i polazištima i već su time u bitnome ograničeni, tim više što se društveno-politički i gospodarski kontekst posljednjih godina uvelike promijenio. Nužni su nam konzistentni, precizni planovi, koji se oblikuju strateški, s jasnim konceptima prostornog, ekonomskog i društvenog razvoja i u koje su ugrađeni primjereni kriteriji zaštite raznih prostornih slojeva. Primjer grada Dubrovnika to ponajbolje potvrđuje. Naime, aktualni Generalni urbanistički plan Gradsko vijeće usvojilo je prije punih petnaest godina. Ovaj plan nikada nije bio ni strateški, ni razvojni dokument, već je reciklirao određene koncepte iz doba strateškog plana Južni Jadran s kraja 60-tih, izvršivši evidenciju zatečenog stanja pojedinih namjena, te dajući zoning mogućih lokacija novih sadržaja bez prave analize interakcija s prostorom u kojem su ti isti sadržaji planirani. Osim toga, prelistate li lokalni tisak iz prve polovice 2000-ih godina, onda ćete vidjeti kako su već i sam proces njegove izrade pratile brojne afere i kontroverze. Plan je u posljednjih petnaest godina više puta mijenjan, pri čemu su dopuštene nekontrolirane prenamjene i graditeljske intervencije, apartmanizacija pod krinkom stanogradnje, te smanjenje javnog prostora uz sustavnu amputaciju gradskog tkiva točkastom implementacijom pojedinačnih projekata. Čak ni pojedine planske odredbe nisu bile sasvim usklađene, pa nije bila rijetkost da su se određene situacije ili pojmovi u različitim kontekstima tumačili različito. Rezultat svega ovoga grad je kakav imamo danas.

DAD je u tom smjeru s Gradom Dubrovnikom postigao dogovor o suradnji u procesu izrade izmjena i dopuna prostorno-planske dokumentacije. O kakvom se modelu radi? Što je dogovoreno?

Još početkom prošle godine gradonačelnik je pozvao Društvo arhitekata Dubrovnik da se aktivno uključi u procese prostornog planiranja i pomogne gradskoj upravi u aktivnostima oko izrade izmjena i dopuna Prostornog plana uređenja i Generalnog urbanističkog plana Grada Dubrovnika. Tim povodom s Gradom smo potpisali Sporazum o suradnji kojim je dogovoreno kako će DAD Gradu pružati savjetodavne usluge i davati svoja stručna mišljenja na temu PPU-a i GUP-a. To konkretno podrazumijeva analizu postojeće prostorno-planske dokumentacije, detektiranje planskih anomalija, izradu prijedloga za unaprjeđenje, te mišljenje na konačan dokument. Inače, potpisivanje ovog sporazuma odmah je vrlo pozitivno odjeknulo ne samo u našim stručnim krugovima, već i u javnosti, budući da su se predstavnici stručne javnosti po prvi aktivno uključili u sve procese prostornog planiranja – od pripreme odgovarajućih odluka o pokretanju postupka izrade izmjena i dopuna prostorno-planske dokumentacije za Gradsko vijeće, do vrlo uske suradnje sa stručnim izrađivačem i gradskim upravnim odjelima koji se bave prostorom – Upravnim odjelom za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoliša, te Upravnim odjelom za izdavanje i provedbu dokumenta prostornog uređenja i gradnje. Takvo sinergijsko djelovanje, koje još uvijek traje i uspješno se razvija, nastavljeno je i u postupku javne rasprave, pripremi popratnog izvješća i utvrđivanju konačnih prijedloga planova, te ga osobno smatram preduvjetom za daljnji napredak u cilju unaprjeđenja urbanističkog razvoja i poboljšanja kvalitete života u gradu i okolici.

Koji su preduvjeti tog modela?

Rekao bih da nakon dugo vremena u lokalnoj politici egzistira vrlo osviješteni stav o prostoru, no jednako sam tako uvjeren do suradnje ne bi došlo da joj nije prethodio višegodišnji predani rad kolegica i kolega u DAD-u. Mi u Društvu više smo puta ponavljali kako želimo pomoći gradskoj upravi da zaustavi daljnju eskalaciju urbanističkog kaosa, pri čemu smo isticali kako je u mnogim pitanjima potrebno postići široki društveni i politički konsenzus. Grad i gradonačelnik osobno to su naposljetku i prepoznali, uključivši nas u predmetne procese. A kada je suradnja napokon krenula, trebalo je kontinuirano raditi na razvijanju komunikacijske kulture. To pak znači pažljivo osluškivati drugo i drugačije mišljenje, upijati tuđa iskustva, te biti spreman učiti od onoga koji ima drugačije gledište na određeno pitanje i problem. I naravno, važno je držati fokus i nikako se obeshrabriti, već svaki dan iznova pronalaziti načine kako se oduprijeti raznoraznim pritiscima koji naviru odasvud. Jer pritisci na prostor, osobito u slučaju Dubrovnika, su enormni, a to je ono što ovaj proces čini izrazito složenim zadatkom. A to ponajbolje shvatiš tek kad upoznaš sustav i izazove prostornog planiranja iznutra.

Taj sporazum bismo mogli nazvati samo prvom razvojnom fazom, najnižom evolucijskom stepenicom u daljnjem razvoju kontrole kvalitete onoga što jedinice lokalne samouprave proizvode kao rezultat prostorno-planerskih procesa. Što možemo očekivati od ovog modela na duge staze?

Za početak bih istaknuo kako se ova suradnja pokazala izrazito izazovnom za sve nas koji smo u njoj sudjelovali. Ipak, mi u DAD-u optimistično gledamo prema budućnosti i vjerujemo da je Grad Dubrovnik prepoznao kako i dalje u svakom trenutku može računati na našu stručnu, profesionalnu i neovisnu pomoć u svim aktivnostima koje se tiču prostorno-planerskih procesa. Na zajedničkim radnim sastancima više smo puta istaknuli kako je Dubrovnik jedan od rijetkih gradova u Hrvatskoj u kojemu se prostorna kvaliteta, a time i zaštita javnog interesa, mora postići restriktivnijim, odnosno pravednijim odredbama, što je ključna novina koju će predmetne izmjene i dopune PPU-a i GUP-a donijeti. No tu se nikako ne smije stati, posebice zbog toga što smo se svi mi koji smo u predmetnim aktivnostima sudjelovali konačno usuglasili kako ovi planovi ne mogu biti dugoročno rješenje, te da ih je u sljedećem koraku potrebno temeljito izmijeniti. Dubrovniku trebaju novi prostorno-planski dokumenti razvojnoga usmjerenja, koji će kao takvi u sebi inkorporirati jasnu viziju grada za dugoročni period. Takvi planovi nužno trebaju počivati na novim stručnim podlogama, analizama, studijama, provjerama, procjenama, strategijama i smjernicama, a na osnovu kojih bi se odredile pojedinačne prostorno-funkcionalne i vizualne cjeline, namjena zemljišta i pojedinačni parametri uređenja i gradnje. Osim toga, planovi se ne bi smjeli mijenjati bez prijeke potrebe, a bilo kakav drugačiji pristup bio bi potencijalno vrlo opasan jer ne bi bilo moguće sagledati šire posljedice na prostor u cjelini. Zato je ovaj model suradnje potrebno unaprijediti uključivanjem novih aktera, a sve u cilju izrade što kvalitetnije prostorno-planske dokumentacije. Prostorno planiranje je multidisciplinarna i interdisciplinarna djelatnost. To kao da se zaboravilo, a u tome je ključ.

U više ste navrata pisali o važnosti sudjelovanja javnosti u postizanju općeg društvenog i političkog konsenzusa i razvoju komunikacijske kulture i suradnje među svim dionicima planiranja i gradnje. Što u tom kontekstu može biti polazište za jedinice lokalne samouprave i društva?

Izrazito je važno pronaći mehanizme za aktivnije sudjelovanje javnosti u izradi prostornih planova od samoga početka, još od faze pripreme odluka o početku izrade nekoga plana. Time bi se omogućilo da se znatno više primjedbi s javne rasprave u konačnici implementira u prostorno-planski dokument, što u postojećem okviru nerijetko nije moguće jer bi značilo da se odluka o izradi plana mora mijenjati, a sam proces vratiti na početak. Upravo je to i ova nedavno provedena javna rasprava pokazala – pristigao je veliki broj primjedbi, među kojima mnoge itekako imaju svoje strukovno uporište, međutim one nisu mogle biti prihvaćene zbog toga što nisu bile pokrivene odlukom o izradi plana. Osim toga, informacije koje se javnosti na javnim raspravama daju na uvid običnom građaninu malo toga govore i on ne može znati što mu se planira u susjedstvu sve dok mu bageri ne dođu kopati. To je također jedan od pokazatelja koliko postojeći zakonodavni okvir koji se tiče prostornog uređenja nužno treba što prije i znatno bolje urediti. I opet – važno je sustavno raditi na edukaciji kako bi se naposljetku mogla izroditi ozbiljna participacija stanovništva u svim ovim procesima. U Dubrovniku je to naročito važno, posebice zbog toga što neprestano govorimo o održivom razvitku, dok prostor najviše planiramo prema interesima samo jedne djelatnosti – turizma. A upravo je recentna pandemija pokazala koliko smo tu krhki.

Zašto su strukovna društva bitna na lokalnoj, a zašto na nacionalnoj razini? Možete li nam dati svoj komentar na širu sliku, odnosno nacionalnu politiku prostornog razvoja?

Gotovo desetljetni angažman u DAD-u govori mi kako strukovna udruženja na lokalnoj razini imaju ključnu ulogu u podizanju svijesti o vrijednosti prostora. Edukacija stanovništva ključan je faktor koji olakšava nastupanje u zaštiti javnog interesa u procesima prostornog planiranja, ali i zaštiti prostora od netransparentnog i neodrživog građenja o čemu smo ranije govorili. Edukacija se mora provoditi na svim razinama i na što više različitih načina – izložbenim aktivnostima, tribinama, manifestacijama, predavanjima, inicijativama, javnim očitovanjima i medijskim istupima. U tom je smislu potrebno neprestano ispitivati nove modele kojima će se promicati vrsnoća građenja, a potom poticati i ulagati u one koji daju najbolje rezultate. Upravo je iz tog razloga DAD prije tri godine i pokrenuo izdavanje časopisa „Mjera“. Uz primarnu pretpostavku zadovoljavanja visokih stručnih standarda, naša je namjera bila tiskanim medijem dodatno popularizirati najrazličitije teme iz svijeta arhitekture, urbanizma, dizajna, likovne i primijenjene umjetnosti, te tako doprinijeti podizanju kulture dubrovačkog, ali i hrvatskog prostora. Jednako tako mislim kako je potrebno neprestano bdjeti nad onim što jedinice lokalne samouprave proizvode kao rezultat prostorno-planerskih procesa i nikako ne zaboraviti promicati provedbu urbanističko-arhitektonskih natječaja, koji su, premda nesavršeni, još uvijek najbolji mehanizmi koje imamo na raspolaganju za zaštitu javnog interesa. Mnoga društva arhitekata diljem Hrvatske djeluju upravo u tom smjeru, što treba dodatno poticati i osnaživati. S druge strane, strukovna društva na nacionalnoj razini trebala bi koordinirati rad društava na lokalnim razinama, sustavno akumulirati njihova iskustva i saznanja i to onda koristiti kako bi se aktivno, a ne samo deklarativno, uključila u procese kreiranja nacionalne politike prostornog razvoja koja je gotovo u potpunosti zakazala.